Država po mjeri žene

Piše: Vedada Baraković28. novembar 2013.



Svojevremeno je jedan časopis objavio intervju sa ženom koja je skočila sa trećeg sprata i preživjela pad. Prema porodici, prijateljima i poznanicima, iz čista mira. Skladan brak, dvoje djece, muž i ona rade, imaju svoj stan. Čista obijest, što bi rekla njena svekrva. Priča objesne žene otprilike je glasila ovako:


Taj dan bio je uobičajen dan u mom životu. Dok sam raspremala zembilje, pripremala ručak i vadila veš iz mašine, muž je brinuo o mnogo ozbiljnijim stvarima. Ležeći na kauču ispred tv-a istinski se nervirao zbog loše politike vlasti ali još više zbog loše igre napadača tima na koji se kladio. Naš junior, nasljednik loze, već je počinjao histerisati na vratima zbog toga što mu nisam svezala pertle na patikama, a on hoće vani. Kćerka je naizmjenično lupala vratima kupatila i svoje sobe jer nije dobila izlaz na koncert. U tom momentu zazvonio je telefon. Nekako sam pronašla još jednu ruku i javila se. Moj otac je zvao jer smo ga svi (opet) zaboravili i jučer niko nije dolazio a on je sam i ima tako tu prostatu i da ćemo žaliti kad ga ne bude. Zvuk iza mojih leđa me sledio - moja krasna supa s domaćim knedlama polako je počela da se prelijeva preko ivica šerpe. Sve je odjednom stalo i stopilo se u ogromnu prazninu. Jedino što sam mogla vidjeti bio je otvoren prozor u kuhinji. Osjetila sam nekakvo blaženstvo  – evo ga, to je moj izlaz. I pad je let.“



Ne znam kraj priče. Vjerovatno je klasični happy end. Živjeli su dugo i sretno. Ženu su pomalo izbjegavali jer je jednom „pukla“ a to se, je li, uvijek ponavlja. Kćerku je pred zaruke momak ostavio jer u porodicu nisu htjeli genetski oštećen proizvod, a muž je, eto, ostao da se sam bori sa svim ovozemaljskim problemima i još sa „takvom“ ženom.


Ne sumnjam da svaka žena bar jednom u životu nije poželjela ugledati svoj prozor (ako joj se već nije ukazao) i hrabro skočiti. Ali, po običaju, pametnija (rekla bih i mudrija) popušta i provjerenim metodama tihavodabregevalja nastavlja borbu za svoju poziciju u društvu. A ta je borba bila sve osim lagane i brze.


Ne tako davno, što bi rekli, nije nas bilo ni na mapi (osim u kuhinji). U SAD-u je 1848. godine održan prvi skup o ženskom pravima, a tek 60-tih godina 19. stoljeća dobijaju pravo glasa na općinskim izborima. Obrazovni sistemi dugo su bili zatvoreni za žene pa kada im je to bilo i omogućeno, posebno su tretirane, pa su, recimo morale polagati dodatne usmene ispite, jer se u njihovu pamet sumnjalo (lijepo je to Borat objasnio da su u njegovoj zemlji naučnici dokazali da je mozak žene jednak mozgu vjeverice). Premda su zabilježeni protesti na kojima su se tražila jednaka prava (posebno sufražetkinja koje su često i hapšene), žene su svoja prava dobile kao nagradu za doprinos u I svjetskom ratu (prvo u Velikoj Britaniji, Poljskoj, Njemačkoj, SSSR-u itd) a nakon II svjetskog rata i u mnogim drugim zemljama. To se pravo svodilo na pravo glasanja. Ostala su prava bila deklarativne naravi, a posebno je težak i bolan bio ulazak žena u politiku. 


Prva premijerka u historiji bila je Sirimavo Bandaranaike iz Šri Lanke, izabrana na ovu poziciju 1960. Godine a nakon toga je 1966. Indira Ghandi postala premijerka Indije, pa 1979. Benazir Bhutto premijerka Pakistana. (kako je primitivan taj istok samo), a  iste je godine i Čelična Lady započela svoju jedanaestogodišnju karijeru prve premijerke u Velikoj Britaniji. I danas su predsjednice i premijerke rijetke ptice. 


U BiH je prosjek popravila Cvijanovićeva koja, doduše, na pitanje iz koje zemlje dolazi odgovara:“ Dolazim iz zemlje koja je proizvela strahote u prošlosti, iz zemlje koja funkcioniše u miru već 18 godina“ ( sve sam mislila da je Al Džamahirija al Arabija al Libija aš Šabija al Ištirakija najduži službeni naziv neke države). U parlamentima (sve su nam važne riječi množina – parlamenti, entiteti, javni emiteri) u BiH žene su zastupljene sa 21 posto. Izvršna vlast je još tvrđi orah pa od 148 čelnih pozicija u izvršnoj vlasti Bosne i Hercegovine, samo 22 zauzimaju žene. A da ne govorimo koliko malo je žena na direktorskim i ostalim rukovodećim mjestima (doduše ovdašnji tajkuni rado imenuju svoje supruge direktorima i menadžerima firmi). Uporedimo li sa stanjem u svijetu, i nije tako lošerecimo sa Saudijskom Arabijom ili Vatikanom gdje žene još uvijek ne mogu glasati (ne bi bilo loše razmisliti o ovoj opciji sa ovakvim političarima i strankama), te brojnim drugim zemljama o čijim smo državljankama čitali tužne i tragične priče. 


No, niti parametar stanja treba biti ono što je bolje niti ono što je gore (ili dolje), već baš po mjeri. Ne čovjeka, nego žene. Pred kojom stoje još brojne borbe i prozori kroz koje treba hrabro (i)skočiti. Pa kud puklo da puklo.

Instagram