Žena sedmice: Munira Beba Hadžić, predsjednica Udruženja Bosanska familija - Bosfam iz Tuzle

Razgovarala: Meliha Horić - Džanković




"Ako želite u bilo čemu postojati, uspjeti, uraditi, napredovati, prvo morate znati šta želite i hoćete", smatra gospođa Hadžić. "Uvijek kada razgovaram sa ženama, neovisno o starosnoj dobi, uvijek im kažem da moraju znati šta žele u životu. Morate imati nekakav cilj i želju kojim god biznisom hoćete da se bavite, da radite u Nevladinom sektoru, ili da  želite biti dobar liječnik, bilo šta, morate jednostavno znati šta hoćete! U onom momentu kada žena zna šta hoće, traži put kojim će sve to realizovati. Odluči sama šta želiš, ako u tom momentu kad donosiš odluku, smatraš da je najbolje za tebe. Kada se odlučiš onda će se naći i put, način i mogućnost da se nešto ostvari, jer od neodlučne osobe nema ništa!"


Gospođa Hadžić, rođena je u Srebrenici, gdje je provela svoje djetinjstvo i završila osnovnu školu i Gimnaziju. Nakon toga, u Tuzli je studirala na Višoj pedagoškoj, gdje je završila odsjek matematika-fizika.  Dok je studirala u Tuzli, upoznala je svog sadašnjeg muža i kada je i on završio fakultet vjenčali su se u Srebrenici i tu živjeli cijelo vrijeme do početka rata. Do rata, radila je kao prosvjetni radnik u Osnovnoj školi "Mihajlo Bjelaković", gdje je predavala matematiku. Nakon rada u nastavi, zadnjih 12 godina pred rat, bila je direktorica u toj školi. Danas je sretna i ponosna majka odraslog i oženjenog sina, te sretna nena dva unuka.

"Jako malo imam slobodnog vremena, a i kad ga imam volim se igrati sa unucima, pogledati lijepu izložbu, nešto korisno pročitati, plesti i heklati", kaže gospođa Hadžić. "Volim pogledati lijep film, surfati po intrernetu, kuhati, ljeti raditi oko cvijeća, šetati i upaliti auto i otići u Sarajevo popti kafu sa drugaricma. Ono što nikad nisam voljela i što sam uvijek smatrala gubitkom vremena i što nisam ni upražnjavala, bile su neke duge sjediljke u komšiluku ili negdje drugo."

U svakom momentu svoga života, činila je ono što je u tom momentu smatrala prioritetom. Njen životni moto je onaj čemu su je roditelji uvijek učili „Nemoj nikad učiniti onom što ne bi volio da ti se vrati“ i „Bez obzira gdje si, ostani ono što jesi“. Odlikuju je kreativnost, eksperimentisanost, dinamičnst, radoznalost i optimizam. Prioritete u svom životu poslagala bi sljedećim redoslijedom: familija, prijatelji, posao. 

Voli putovati, kako privatno tako i poslovno. Privatno najčešće putuje sa porodicom na Jadran, na nekom manjem mjestu, gdje nema gužvi i gdje se može lijepo psihički odmoriti i plivati do iznemoglosti. U okviru udruženja, putovala je širom svijeta, gdje je prisustvovala na različitim konferencijama i susretima, u Pekingu, Americi, Švedskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Danskoj. Putovanja u Pekingu i Americi na nju su ostavila jako veliki utisak i kako kaže nikad ih neće zaboraviti.


Gospođa Hadžić, sa grupom žena iz Srebrenice, 1994-te godine osnovala je Udruženje Bosanska familija - Bosfam, gdje radi kao izvršna direktorica. "Ovo što danas radim u Bosfamu je jedan lijep spoj kad hobi postane posao", kaže gospođa Hadžić. "Ovaj projekat u Bosfamu spojio je to što volim da radim. Bilo bi mi jako teško raditi neki posao u kojem nema dio moje duše kako ja to kažem. Ručni rad je posebna vrsta moje ljubavi i dio mene, jer zaista volim i znam da dosta toga uradim."

Bosfam je registrovan kao Nevladina organizacija (NVO). Naziv "Bosfam" skraćenica je od "Bosanska familija", a ime je izabrano po tome što je u to vrijeme rata, ljudima najteže padalo to što nisu znali gdje im je familija, šta se događa, ko je živ, ko nije živ, ko je protjeran... "Nedostajala nam je familija uz koju smo vezani, a mi smo probali da formiramo neku novu familiju koja će okupljati osobe i biti ono što je u Bosni familija", kaže direktorica Bosfama. "Kaže se da je familija osnov povjerenja, osnov pripadnosti, da negdje i nekome pripadaš, te da imaš neko okruženje koje ti je drago, koje te prihvata, otuda je potekao taj naš naziv bosanska familija, kao nekakav dio neke nove sigurnosti u životu." 



"Bosfam nikada nije bio jedninacionalan, nije ni danas i neće nikada ni biti,  jer smo mi jednostavno išli na to da se u Bosfamu mogu družiti sve žene koje to žele, bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnost, obrazovanje, starosnu dob...", kaže gospođa Hadžić. "To nismo dozvolili ne zabranom, već svojim ponašanjem da se ne razvija bilo kakav vid diskriminacije među ženama i zbog toga smo posebno sretni."

"U suštini u tom ratnom vremenu, rad u Bosfamu bio je radna terapija za žene u onom smislu da jednostavno žene ne sjede praznih ruku, već jednostavno rade i počnu da pričaju", kaže gospođa Hadžić. "To je bio naš način da žene u kolektivnim centrima počnu da pričaju, da se otvore, da ne šute, da olakšaju svoju dušu. Ima dio u tom našoj tradiciji da žensko uvijek nešto drži u rukama, iglicu, heklicu i da u to vrijeme priča sa sestrom, prijateljicom. Tu smo mi atmosferu stvorili u Bosfamu."

Svih ovih godina, bilo je više različitih realizovanih projekata, ali projekat koji traje svih tih godina, jeste projekat rukotvorina. "Mi smo mu dali naziv "Bosanska tradicija, ljepota i rad", jer ručni rad jeste tradicija, jeste lijep i treba raditi", kaže gospođa Hadžić.

U okviru Bosfama bilo je na hiljade žena iz Srebrenice, Tuzle, Sarajeva... "Osnovni cilj, vodilja, moto, slogan organizacije bio nam je „Mi radi, mi se družimo, mi pomažemo sebi i drugima“, kaže gospođa Hadžić. "Ono što nas je vodilo bilo je da mi nećemo da čekamo humanitarnu pomoć, mi hoćemo nešto da radimo, da se družimo jedene s drugima i hoćemo da pomognemo i sebi i drugima. Mi smo u čitavom svom sistemu, u suštini postavili pristup toj neformalnoj psiho-socijalnoj pomoći ženi. Sada ga razvijamo da pruža ekonomsku podršku ženama."

Bosfam se bavi rukotvorinama koje predstavljaju ručni rad, gdje su različite tehnike ručnog rada zastupljene. Prisutan je vez, heklanje, keranje, pletenje, tkanje, slikanje na staklu, slikanje na svili, izradi nakita i ćilima po narudžbi svih dimenzija, a imaju uključen i muški dio koji se bavi rezbarijom drveta... U okviru Bosfama kao udruženja, otvorena je i prodavnica ručnih radova gdje imaju veliki i različit izbor ručnih radova. 



"Što se tiče Bosfama, sve žene koje misle da bi htjele, neka dođu, jer Bosfam je centar otvorenog tipa bez ikakvih diskriminacija, s tim da poštuju to što mi radimo i da hoće tako nešto da rade", poručuje gospođa Hadžić. "Kod nas nema članarine, ali ima kafice, druženja i rada onoliko koliko ima. Žene koje se kod nas uključuju, moraju proći provjeru da li znaju nešto da rade ili ne znaju. One koje od tih polova nešto ne znaju, mogu proći besplatnu edukaciju u smislu praktičnog dijela da žena nauči kako plesti, heklati, vesti, odnosno sve ono što je zanima."

"Cijenite ručni rad, jer u tom ručnom radu zaista ima mnogo ljepote i radite na tome da se počne voljeti tradicija i taj ručni rad i onda će nam svima biti mnogo bolje", poručuje gospođa Hadžić.

"Voljela bih da se mladi svijet više aktivira, da utiču na promjene u svom okruženju, da preuzimaju odgovornost, a da od nas starijih traže podršku u ostvarenju svojih ciljeva, jer nešto se mora mijenjati upravo zbog mladosti i budućnosti", kaže direktorica Bosfama, Munira Beba Hadžić. "Poslije kiše, sunce dođe. I sunce će grijati i kiša padati bez Vašeg uticaja, ali do promjena može doći samo ako znate šta želite i aktivno radite na tome. Ako budete samo sjedili i čekali, nećete ništa novo vidjeti, naučiti i promjeniti." 

Instagram