Kako savladati prepreke na putu do našeg cilja?

U prošlim tekstovima sam pisala o kratkim uputama kako postići životne ciljeve. Bez ciljeva je život siromašniji, stihijski. Ali, zna se desiti da, iako smo sebi uredno postavili ciljeve i potpuno se usmjerili ka svome cilju, ipak ne ide.

Kada se neko od mojih klijenata javi na razgovor, sa takvim problemom najčešće kažem da pusti da se sve slegne, da bi situacija za ostvarenje cilja bila zrelija. Jer su najčešće u pitanju emocije koje nas koče.

Navest ću opet primjer gdje su klijenti imali određeni cilj i sa kakvom emocijom su se suočili.

Primjer 3:

Jedna gospođa kojoj su 52 godine. Zaposlena je i još je najmanje 10 godina radnog staža je pred njom. Uvijek je poslušno obavljala svoj posao. Ulazila u susret kolegama. Ipak je njen osjećaj da je kolege ne primjećuju dovoljno. I da u stvari i pored dugog radnog staža nema osjećaj da je nešto predstavljala za kolektiv.

Njen cilj je bio da je kolege više cijene na poslu.

Odmah sam mogla primjetiti da je ona jako povučena i zatvorena osoba. Po njenom mišljenju ona nije ništa postigla u životu. Sve joj djeluje da je tako normalno i na ništa nije ponosna.

Zlatno pravilo za sve je :”Drugi te vide kako ti sam sebe vidiš!”

Biti ponosan na sebe je kao ekstra vitamin za naše tijelo. Zračiti ponosno i pozitivno znači to isto prenijeti i na druge.

Naravno da najčešće postoje duboki razlozi za način kako idemo kroz život. Kao sto je i kod moje klijentice bilo. Imala je jako autoritativnog oca. I ona je bila jedino dijete koje nije završilo studij, što se od nje očekivalo. Tragove tog odgoja vuče za sobom do dan danas.

Ono što smo ranije preživjeli možemo koristiti kao lekcije i ići dalje, a ne stajati u mjestu i pasivno čekati da se nešto promjeni. Na taj način kreiramo samo osjećaj samosažaljenja.

Sam sebe pohvaliti i sebi svoje uspjehe čestitati nije grijeh.Možemo biti ponosni na najmanje stvari i korake koje smo uradili.Svaki korak naprijed je vrijedan hvale.Na taj način ojačavamo svoj ponos i osjećaj da vrijedimo.

“Mi ne trebamo raditi velike stvari u životu, Mi trebamo raditi male stvari sa puno ljubavi” ( MajkaTereza )

Činjenica da postojimo i da imamo šansu da gradimo život je prva stepenica za sreću i zadovoljstvo. U procesu života i naših životnih ciljeva prolazimo kroz različite slojeve. I kroz te slojeve se emocionalno se razvijamo.

Svi možemo tražiti najsvjetliju lampicu u sebi i ona nam može pokazati put.

Moramo pokušati život gledati iz naše duboke svijesti. Pratiti putokaze koji nam se pokazuju iz dna nase duše.. Usmjeriti se na ono što nas raduje i pravi sretnim i inspirisati druge. Tako gradimo ponos.

Život je kao autoput, a mi moramo samo pratiti saobraćajne znake iz naše duše.

Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji. Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice.

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim.

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina.

A od septembra dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji” Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život".