Trebamo li djecu kritikovati?




U prošlom tekstu sam pisala o kratkim uputama kako postići životne ciljeve.
Bez ciljeva je život siromašniji, stihijski.


Ali…..zna se desiti da, iako smo sebi uredno postavili ciljeve i potpuno se usmjerili ka svome cilju, da ipak ne ide.
Kada se neko od mojih klijenata javi na razgovor, sa takvim problemom najčešće kažem da pusti da se sve slegne, da bi situacija za ostvarenje cilja bila zrelija. Jer su najčešće u pitanju emocije koje nas koče.

Navest ću  primjer gdje su klijenti imali određeni cilj i sa kakvom emocijom su se suočili.



Primjer 2:

Klijent koji je roditelj dvoje djece.  Oboje djece su srednjoškolci. On kao otac ima problem jer osjeti da nema dobar odnos sa djecom i da ih previše kritikuje.Pokušao je u nekoliko  navrata da razgovara s njima ali samo su još vise bili iritirani jedni od drugih.

Njegov cilj je bio manje kritikovati djecu.

Uzrok njegovi stalnih kritika je bila želja da djeca budu dobra i uspješna.
Time je kreirao za sebe nerealna očekivanja od djece.
Nije mogao da se oslobodi osjećaja da mora sve da ima pod kontrolom.
Nije mogao dozvoliti djeci da se uče na svojim greškama.
Sve vrijeme se u sebi bori sa emocijom ljubav prema djeci. Ako ih pravilno ne usmjerava onda ih ne voli i nije dobar roditelj, bile su njegove misli.


Svaki normalan roditelj želi najbolje za svoje dijete. Svaki roditelj želi da zaštiti dijete od svih padova i bolova.

Ipak u životu se dešava da i po drugi puta moramo sa svojom  djecom presjeći pupčanu vrpcu. Roditeljska ljubav se sastoji baš u tome da roditelj sebe emocionalno usavršava. Da se uči prihvatiti činjenicu da su djeca koliko god bila mlada i neiskusna ipak individue za sebe da imaju također  potrebu za svojom odgovornošću, za životnim izazovima.
Ljubav roditelja je i kada vidimo da djeca padaju i istovremeno im dajemo prostora da se opet dignu i idu dalje. U roditeljskoj ljubavi ne postoji sebičnost.To je ljubav sa puno strpljenja i mudrosti Ljubav, gdje i kada spavamo, budni smo.

Djeci ne trba  roditeljska kritika, nego strpljenje, savjet i toplina roditeljskog doma.
Kao roditelj budite sretni ne kada djeca slušaju vaše savjete,već kada slijede vaš primjer.
Djeca ne postaju ljudi za roditelje nego za sebe.

Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice. 

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja. 

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim. 

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina. 


A od septembra dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji” Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi 
"Život".

Instagram