Psihička trauma sa kojima se susreću radnici ili nezaposleni

Problemi sa kojima se danas susreći radnici na poslu  ili nezaposleni, kao i druge strukture stanovništva u BiH, manifestira se u vidu jakih traumatskih doživljaja. Nesigurnost zaposlenja, stalno očekivanje mogućeg gubitka zaposlenja,  neprimjerno plaćanje rada ili po par godina neplaćeni rad, nemogućnost dobivanja zaposlenja, neizvjesnost gdje poslije završenog obrazovanja, korupcija i pljačka društvene imovine, zlostavljanje na poslu, obespravljenost…, su teška traumatska iskustva, koja su svakodnevno prisutna u glavama zaposlenih ili nezaposlenih građana.


Takvo stanje utječe na razvoj psihičke traume sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Prema dosadašnjim istraživanjima, uglavnom na uzorku ratnih veterana, utvrđeno je da psihičku traumu, PTSP, prati i visok stupanj agresivnosti sa depresivnim karakteristikama, i tendencijom ka socijalnoj introverziji.

Agresivnost, kao emocionalni odgovor na vanjski ili unutarnji podražaj, predmet je mnogih istraživanja, i predstavlja jedan od najprotuvrječijih i najmanje objašnjenih pojmova, koji se koriste u psihologiji.

Među istraživačima postoji neujednačen stav u tumačenju agresivnosti. Tako je biolozi više tumače kao društvenu patološku pojavu, dok psihoanalitičari agresivnost prihvataju kao društveno neprihvatljivo ponašanje. Agresija se može manifestirati  verbalno ili fizički,  može biti izazvana ili neizazvana, benigna ili maligna,  otvorena ili skrivena, ili agresija koja se temelji na osjećaju nepravednog tretmana ili u situacijama nespecifične provokacije.

Svaka situacija koja se javi kao neugodna, nepoželjna, nametnuta, zapovjedna, ili koja zahtijeva psihički ili fizički napor, može izazvati agresivno ponašanje.


Pojam agresija, potiče od latinske riječi «aggredi», što znači pristupiti kome, navaliti, kretanje prema. Prihvatanje nečega, sudjelovanje, to je ustvari izraz, koji ukazuje na konstruktivnu pripremljenost za aktivnost, gdje čovjek teži ka konstruktivnom i ekspresivnom uvažavanju u socijalnoj sredini.  

Slovenački psiholog Praper (1993), upotrebljava pojam agresija i agresivnost, pri čemu agresiju vezuje za destruktivnost, dok agresivnost označava  kao nagonske silnice, agresivnu težnju, koja se ispoljava kao potreba za savladavanjem, samorazvojem, težnjom za uspjehom. Razlikuje destruktivnu i nedestruktivnu agresiju. Nedestruktivna agresija omogućava razvoj određenih značajnih procesa, kao procesa separacije-individualizacije, kreativnosti u postizanju određenog cilja. Destruktivna agresija je isprovocirano ponašanje, koje vodi u neadaptiranost, intrapsihičke konflikte, ka deficitu u koheziji selfa.

Danas se agresivnost najčešće prihvata kao rezultat različitih stresnih frustracija. U našem kulturnom okruženju, agresivnost za većinu ljudi ima negativan prizvuk, uglavnom asocira na nepredvidivo destruktivno ponašanje. Agresivnost se javlja kao primitivni emocionalni odgovor na ugrožavajuću stresno-frustrirajuću situaciju, gdje je izostao ili gdje nema izgrađenog razumskog (kortikalnog) odgovora, ili su oštećene veze sa korteksom (razumom). 

Agresivnost se uglavnom manifestira u vidu srdžbe, gnjeva, ljutnje, verbalnog ili fizičkog napada, kako bi se otklonila opasnost, prepreka i postigla određena ravnoteža, odnosno određeni cilj.  U određenim situacijama, kada određena osoba iscrpi sve resurse u borbi ostvarivanja svojih prava ili osnovnih životnih potreba, agresija  može biti usmjerena i prema unutra, prema sebi, što se rezultira u vidu suicida, a ako je usmjerena prema vani, tada govorimo o homiocidnim idejama.


Ovakav oblik  agresivnosti je pozitivan i potreban, što je neophodno za savladavanje prepreka na putu zadovoljenja određenih životnih potreba, izlaska iz određenih problema, koji se javljaju i sve češće u vezi sa radom, privatizacijom, profiterstvom, zlostavljanjem u toku rada... U tom slučaju, agresija je energija, koja nas goni, da idemo naprijed, to je sila akcije, to je faktor samo aktivnosti, razvoja separacije i individualizacije.


Danas smo sve više svjedoci, gdje ratni veterani, logoraši, radnici, penzioneri, nezaposleni... u Bosni i Hercegovini, zbog neriješenih statusnih problema protestiraju, tražeći zadovoljenje svojih osnovnih životnih potreba, ili gdje genocidno traumatizirane osobe, mirnim protestima, svakog 11-tog u mjesecu, u Tuzli, već godinama traže svoje nestale članove obitelji i kažnjavanje ratnih zločinaca. Ovaj oblik agresije (mirni protesti) goni ih da stalno idu naprijed, da istraju u svojim zahtjevima. U ovim slučajevima, agresija je pozitivna i potrebna, nije usmjerena na okolinu, nego prema određenim institucijama ili pojedincima, koji su odgovorni za neriješene životno važne probleme.

Nove stresno-frustrirajuće situacije u kojima se nađu radnici, ratni veterani (odbijanje da se razgovara sa njima, da se saslušaju njihovi problemi...) dovodi do provocirajućeg agresivno-destruktivnog ponašanja. U umjerenom obliku agresivnost prihvatamo, uglavnom kao odraz životne ekspanzije, borbenosti, težnje ka postizanju određenog cilja, dok se u ekstremnom obliku  ispoljava kao buntovništvo, sa destruktivnim ponašanjem.

U kriznim situacijama, kao što je slučaj traumatiziranih radnika, koji su tražili prijem kod premijera tuzlanskog kantona, na njegovo odbijanje da ih primi, kada su se osjetili ugroženo i frustrirano,  brzo su se uzbuditi i destruktivno se odazvati  na veći broj podražaja. Došlo je do razvoja agresivno-destruktivnog  ponašanja, što je rezultiralo, kod jednog dijela demonstranata, i u uništavanju društvene imovine. Ponekad i sama pomisao na frustracionu situaciju može da dovede do destruktivno-agresivnog ponašanja.


U svakodnevnoj praksi, često se susrećem sa psiho-traumatiziranim osobama, koje u toku razgovora vezanog za traumatsko iskustvo, iz jedne mirne situacije, kada se počne razgovarati o traumatskim doživljajima, postaju jako uznemireni, plačljivi, povremeno sa izrazom gnjeva, bijesa prema svim osobama za koje misle da ih ometaju u ostvarenju njihovih problema. Ratni veteran, koji se liječi od PTSP, koji kako kaže, u svom djetinjstvu bio je gladan, a danas je gladna njegova porodica.

 Nakon jedne, na prvi pogled, bezazlene situacije (oduzeta lovačka puška od strane suda, nasljedstvo od oca), nakon odbijanja sudije da ga primi na razgovor, u njemu se pokreće provocirani oblik agresije, uzima kosu, bajonetu i blago alkoholiziran (iako nije sklon alkoholu), dolazio pred sud da traži svoja prava, ili drugi slučaj kada bivši radnik, jedne firme, nakon završetka rata, vraća s u svoju firmu gdje je prije rata bio zaposlen, gdje ga dočekuje, u ratu njegov komadant, sada rukovodilac u firmi sa riječima, „idi traži zaposlenje od onoga tko te je poslao u vojsku“, u tom momentu, u njemu se razvija provocirana agresivnost sa homicidnim idejama.

U početku na stresno-frustrirajuće situacije, provokacije, traumatizirana osoba reagira suzdržano. Ta suzdržanost, može da traje do jednog momenta, dok se ne prepuni «čaša žuči“, ali ne suviše dugo, što je pokazao i ovaj primjer, izlaska radnika na protest, nakon čega se može, nakon  kumulativnosti agresije, ispoljiti u najtežem obliku, eksplozivnoj  reakciji,  obojena  provociranim destruktivnim ponašanjem sa uništavanjem društvene imovine, a u određenim kriznim situacijama, ponekad sa suicidalnim ili homicidnim idejama.

Ako se pogleda situacija u kojoj se ljutnja-agresija najviše javlja, tada dolazimo do podataka da se  ljutnja-agresija, najčešće javlja u situacijama nepravednog tretmana. Kod ratnih veterana, sa PTSP, osjećaj odbačenosti od društva, otuđenosti u porodici, gubitka uloge koju je imao u porodici, nezainteresiranosti političkih struktura za njegove probleme, sve više utiče da se njegovo nezadovoljstvo, manifestira u obliku provociranog destruktivno-agresivno ponašanja.

 To se isto događa i kod radnika, koji su nekada radili u firmama, koje su dobro poslovale, a nakon privatizacije dospjele su do likvidacije, stečaja, gdje su radnici postali tržišna «roba» i sa njima se manipulira kao da su obični predmeti rada. 

 Zanemaruje se da je to čovjek, koji ima svoju dušu, svoj razum, i sa njim se ne može manipulirati kao da je to nekakav predmet rada. Svaka aktivnost koja je usmjerena prema čovjeku, koja ugrožava njegove osnovne životne potrebe, još kada ga nitko ne želi da sasluša, kada se osjeti ugroženim, u njemu izaziva provociranu srdžbu, ljutnju, bijes, koja u kriznoj situaciji prelazi u agresivno-destruktivno ponašanje


Kao dobar primjer, kada jedan progresivni vid agresije, nakon provokacije „uglednog“ političara, preraste u destruktivno ponašanje sa rušenjem društvene imovine, može da posluži slijedeći primjer. Prije nekoliko  godina, ratni veterani, da bi riješili neke svoje probleme, organiziraju protestni skup pred Parlamentom federacije BiH (progresivno-agresivni postupak).

Atmosfera je bila jako «naelektrizirana», jer je skup bio kao posljedica nagomilanih boračkih problema, na koje iz političkih struktura, duže vrijeme, nitko nije obraćao ozbiljniju pažnju. U momentu kada je pred skup izašao «ugledni» političar, i umjesto da sa učesnicima protestnog skupa, ostvari određenu komunikaciju, da sasluša njihove probleme…, zbog glasnog ispoljavanja  nezadovoljstva učesnika protesta, on ih, tog momenta, upoređuje sa grupom, koja je prethodnih dana, fizički napala učesnike, koji su došli na polaganje kamena temeljca za džamiju Ferhadija u Banja Luci.

 U tom momentu, kod jednog dijela učesnika protestnog skupa, koji su bili u fazi jakog stresa, jedna progresivno - agresivna akcija ratnih veterana, poprima oblik provociranog destruktivnog ponašanja, pri čemu je «ugledni» političar bio zasut različitim pogrdnim riječima i predmetima sa uništavanjem okolnih objekata.  

Istovremeno se, sličan događaj, događao   skoro i  u Tuzli, gdje premijer tuzlanske vlade, kao i druge političke strukture, nakon niza nagomilanih problema radnika, nakon višekratnog traženja radnika da se sa njima razgovaraju, koji su izašli na mirne demonstracije, kada ih premijer odbija da ih primi, da razgovaraju sa njim, da mu iznesu svoje probleme.  Nakon toga, treći dan, dolazi do provociranog agresivno-destruktivnog ponašanja učesnika – demonstranata, sa uništavanjem i paljenjem društvene imovine.

Uništavanje društvene imovine, paljenje objekata, javlja se u situaciji kada dolazi do gubitka samokontrole, kada provokacije nadvladaju razum, te se ponašanje učesnika u protestima ispoljava na nivou emocionlnog.

Osjećaj ugroženosti, izloženost nepravednom i grubom postupku,  uvredama, poniženju, frustriranosti na putu  postizanja cilja, od strane političkih struktura, postuju okidači, koji pokreću  niz signala u mozgu radnika, koji može imati dvojak učinak. Jedan dio tih signala  oslobađa jednu supstancu koja se zove kateholamin, koji stvara  brzu određenu snagu, energiju, koja treba da posluži za borbu  (agresiju) ili bijeg, zavisno od procjene situacije, koju donesi emocionalni mozak. 

Istovremeno drugi dio, čiji impulsi odlaze u drugi dio mozga (amigdalu), i koji se šire adrenokortikalnom granom živčanog sistema, stvaraju opću posticajnu pripremljemnost za djelovanje. Ovo adrenalinsko i kortikalno uzbuđenje može da traje danima, pri čemu održava emocionalni mozak u stanju posebne pripremljenosti, i postaje osnov za izgrađivanje daljnje reakcije, koja se može ispoljiti i u vidu bijesa, agresije kao emocionalnog izraza. Dugo se u glavama ratnih veterana, radnika, nezaposlenih, koji su organizirali mirne proteste, akumuliralo nezadovoljstvo, ljutnja, koja se u jednom momentu neadekvatnog postupka premijera kantona i drugih političkih struktura, ispoljila u vidu bijesa, destruktivnog ponašanja sa uništavanjem društvene imovine.

U tom momentu kada „padne mrak na oči“, razum je isključen, reakcije su uglavnom na nivou emocija,  te dolazi i do destruktivnog  ponašanja sa uništavanjem društvene imovine.



Učešće u protestu je pozitivan oblik agresije, koji ima svoj cilj, potrebu da se vladajućim strukturama skrene pažnja na niz problema sa kojima se susreću radnici u svojim firmama. Međutim, kada se taj skup nađe pred novim stresno-frustrirajućim sisuacijama, odbijanje da se sa njima razgovara o njihovim problemima, postaje okidač za razvoj provocirane destruktivno agresivne aktivnosti.


Piše: Dr.psy.sc. Slobodan Pavlović, klinički psiholog


Instagram