"Mi smo arhitekti i kreatori naše zajednice": Intervju sa Eminom Ahmetović o zaštiti životne sredine, životu u Holadniji i kreiranju boljeg okruženja za življenje

Emina sa Kazuaki Aoki i Shinji Onoda u posjeti fotonaponskoj solarnoj elektrani, Institut za istraživanje okoliša u Kawasakiju (KERI). 2014
Emina Ahmetovic, Tuzlanka je koja se NGO "Ekopot" u Tuzli pridružila početkom 2008. godine. po povratku iz Njemačke, gdje je radila u Njemačkoj Razvojnoj Banci. 


Po povratku iz Njemačke, aktivno je bila uključena u radu NGO "Ekopot", uz jedan duži prekid, sve do jeseni 2013. kada će otići na magistarski studij u Holandiju, koji je uspješno odbranila. 

Živeći u Njemačkoj, shvatila je  da je ekološka svijest njihovog naroda na vrlo zavidnom nivou i budući da je uvijek imala afinitet ka što proaktivnijoj ulozi građana u izgradnji civilnog društva, tada joj se učinilo da će to biti njen poziv po povratku u BiH: proaktivni rad na zaštiti životne sredine.


Emina je za naš magazin podijelila razlog pridruživanja NGO "Ekopot": "Ekopot je skoro u potpunosti projektno orijentisana organizacija. Bavi se projektima unapređenja organske poljoprivrede, turizma i zaštite okoliša. Zaštita okoliša ima prioritet i posebno je privukla moju pažnju iz prostog razloga što sam odrasla i većinu svog života provela u Tuzli. Tuzla je grad koji je, kako svi znamo suočen sa enormnim problemom zagađenja. Krenimo npr. od podataka o kvalitetu zraka u Gradu Tuzli, do parametara kvaliteta vode u Jali koja protiče Tuzlom. S druge strane, zemljište je jedan od vrlo važnih ekosistema i naravno na udaru je od zagađenja koje dolazi iz zraka.". 


U okviru njenog rada u "Ekopot-u, kao i istraživana na terenu za magistarki rad, Emina je imala priliku da posjeti mnoge zemlje u Evropi, Africi i Aziji i da iz prve ruke vidi i istraži kako u pojedinim zemljama zbrinjavaju otpad i vode brigu o životnoj sredini. Zamolili smo je da podjeli svoja bogata iskustva sa čitateljkama našeg magazina.



Emina na treningu H2020 održanom u Atini 2012. sa učesnicama iz BiH, Albanije i Jordana.
P: U okviru tvog rada sa Ekopot-om imala si priliku da putuješ i posjetiš mnoge zemlje (možeš navesti koje) i vidiš kako se oni brinu za okoliš. Možeš li navesti neku zemlju/e gdje te posebno impresioniralo kako oni zbrinjavaju otpad, to jeste vode računa o okolišu?

O: Da, imala sam priliku posjetiti mnoge zemlje: od EU, Sjeverne i Južne Afrike, do istočne Evrope i Azije.  U Japanu, u gradu Kobe i Kansai regiji, sam se upoznala sa naprednim, savremenim okolišnim tehnologijama. Tamo i neprofitne organizacije djeluju, ne toliko sa aspekta javnog zagovaranja koliko sa aspekta javnog marketinga. Kako marketinški razmišljati o  zbrinjavanju ambalažnog otpada?

Posebno su me dojmile zemlje Skandinavije. Njima je znamo već, svojstven moderan način života. Za njih, blizina porodici ide pod ruku sa blizinom prirodi. Svijest  o okolišu igra veliku ulogu, što je dijelom dio tradicije Skandinavaca.

Mislim da ljudi na sjeveru evropskog kontinenta, pa uključujući i Holandiju, općenito, vrjednuju okoliš više od ljudi na jugu. Primjenom različitih tehnoloških rješenja, spriječili su zagađenja ponovnim iskorištenjem otpada, i to je uobičajena i svakodnevna praksa u ovim zemljama. Istovremeno, ima i mnogo primjera primjene malih sistema za tretman otpadnih voda. Nešto slično vidjela sam i u Italiji. Tamo je prisutan trend korištenja uređaja za tretman otpadnih voda na bazi fitodepuracije.

Ali recimo da Švedska ulaže mnogo u edukaciju građana još od rane mladosti. Primjer je zemlje u kojoj budućnost može egzistirati bez otpada. Ako govorimo o dobivanju energije iz kanalizacije ili otpadnih voda, tamo se primjenjuju vrhunske prakse i mogu poslužiti za učenje ostatku razvijenog svijeta ili svjetskim metropolama. Na primjer, posjetila sam poljane gdje se usjevi vrbe uzgajaju po nekoliko godina sa otpadnim vodama, a kasnije se koriste u postrojenjima za dobivanje energije iz biomase.

U mnogim evropskim gradovima je `70tih godina korištenje fosilnih goriva dovelo do izraženog smoga i zdravstvenih problema, pa su počeli investirati u razvijanje toplovodne mreže za sistem javnog grijanja. Švedski gradovi su primjer ostvarenih finansijskih i ekoloških prednosti dobivanja energije iz otpadne vode, gdje se interesi energetskih firmi, a i interesi zaštite okoliša, itekako nadopunjuju.

Oni su ujedno i živi dokaz da politika zaštite okoliša njeguje i razvija i društvo i ekonomiju jer na hiljade ljudi je zaposleno u ovom sektoru. Neki gradovi imaju razvijene kompletne sisteme pretvaranja otpadne vode u (različite) resurse. Voda, minerali, organski otpad, hemikalije, svi oni ulaze u proces u biorafineriji, da bi kao krajnji produkt nastali biogas, voda, biodizel ili električna struja. Široka je primjena reaktora otpadnih voda iz kojih se dobije metan ili iskorištenje otpadne topline za grijanje ili napajanje gradova energijom.

Jedno od većih je postrojenje za tretman otpadnih voda u Štokholmu gdje tretiraju kanalizacioni mulj i kuhinjski otpad i proizvode biogas za javne autobuse u javnom prevozu. Isti taj bio gas iz postrojenja se koristi kao kuhinjski gas u jednom urbanom, reizdencijalnom dijelu - Hammarby Sjöstad što je zaista impresivno. To je klasičan primjer primjene biogasa iz otpada u cilju `zelenog razvoja`. Uostalom, i sam Štokholm 2010. je ponio titulu i nagradu `Evropski glavni zeleni grad`. Dopalo mi se i to što je već 10 godina zabranjeno odlaganje organskog otpada na svim švedskim deponijama. Postoji infrastrukura kako bi stanovnici i restorani deponovali otpadnu hranu u `šahtove` odakle se podzemnim vakuumom  transportuju na centralno mjesto generisanja biogasa.


Naftna kriza iz 1970-tih ih je `osvijestila` i pokrenula ka energetskoj nezavisnosti. U skorije vrijeme su sve prisutnija biogoriva zbog izraženih klimatskih promjena, kao i želja da se dostigne kvalitetniji i čistiji zrak u gradovima. Postavili su i nacionalni cilj prestanka primjene naftnih goriva do 2020. godine. U poreskom sistemu, Švedska je razvila politiku primjene karbonskog poreza na fosilna goriva što odražava stvarne troškove za okoliš, pa poreskom politikom ohrabruju proizvodnju obnovljivih goriva. Biogas je jeftiniji od benzina za više od 20% i iz razloga poreza, a i zbog samog tehnološkog postupka proizvodnje. Ako dublje analizirate poreski sistem mogli bi zaključiti da se povećava stopa poreza na sirovine, a porezi na zaposlenje se smanjuju, dok samo oporezivanje sirovina uključuje i fosilnu energiju. Znači, prisutno je ono što ekonomisti nazivaju `radikalna produktivnost resursa`.

Ima i jedan mali gradić na jugu, zove se Kristianstad, oko dva metra ispod nivoa mora. Vrijedno bi bilo posjetiti ga i upoznati se sa razmišljanjem lokalne zajednice. Tamo su građani itekako osviješteni kada je riječ o klimatskim promjenama. Lokalna komuna subvencionira troškove konverzije automobila na biogas kao i besplatan javni parking. Podstiču građane da razdvajaju organski otpad, a mješoviti naplaćuju po većim cijenama. `90tih godina su izgradili postrojenja za biogas koje napaja autobuse, taksije i automobile, a višak šalje u kogeneracijsku elektranu. Njihova lokalna zajednica je zaslužna za inicijativu `zajednica bez fosilnih goriva`. 


Emina sa Prof. Tsujoshi Fujitom i njegovim timom u Centru za društvena i sistemska istraživanja okoliša, NIES, Tsukuba. 2014.
P: Prema tvome iskustvu, u poređenju sa drugim zemljama, kakvo je stanje u BiH što se tiče ekološke svijesti građana?

O: Po mom mišljenju, lokalne vlasti, a i sami građani nisu još uvijek dovoljno spremni da sarađuju jer svako u svemu traži `samo i isključivo svoj interes`. Ništa se ne dešava preko noći. Ima lijepih primjera na nivou lokalnih ili mjesnih zajednica u pojedinim gradovima BiH, ali je to nedovoljno. S druge strane i privreda je još uvijek u nekoj fazi tranzicije, rat je ostavio posljedice, tako da ta šteta se reflektuje na način da su drugi prioriteti važniji.

Današnja praksa svakako ometa kreativno razmišljanje i ne daje mu podsticaja i mislim da kaskamo. Mi ne vidimo svoje mjesto u ekosistemu oko nas, radije se postavljamo iznad zakona prirode. Administracija je u velikoj mjeri dizajnirana da zadovolji administrativne potrebe ali ne dalje od toga u smislu okolišnih benefita. Postoji iscjepkanost i fragmentiranost od načina upravljanja, preko prakticiranja, razmišljanja, iskorištenja resursa.

Ali znam iz svog iskustva, gdje postoji svijest, postoji i volja i rezultat. Mogli bismo procijeniti dakle na osnovu toga kakva je svijest građana. Po mom mišljenju, daleko je važnije da se građanska svijest o ekologiji povećala u odnosu na unazad nekoliko godina, i da su građani ove zemlje beskompromisni kad je u pitanju stav o tome da li žele živjeti u čistoj, a samim time i zdravijoj sredini. Na kraju krajeva mi smo arhitekti i kreatori naše zajednice. Prema tome, ako ćemo živjeti u održivijem društvu, moramo svakako promijeniti mentalitet silosa i primijeniti sistemsko razmišljanje.


"Mi smo arhitekti i kreatori naše zajednice!"

P: Šta mi kao pojedinci možemo učiniti da bismo zaštitili našu životnu sredinu? 

O: Neosporno je da je čovjek  rušilac prirode i životnog okoliša. Ovo je fenomen koji u prošlosti nije bio prisutan u mjeri u kojoj je on prisutan danas. Ali, istovremeno čovjek je i veliki zaštitnik prirode. Bogatstvo prirode i resursi nisu neiscrpni. Zagađenje atmosfere, ili vodenih resursa, dakle upropaštavanje rijeka, jezera i zemljišta dobilo je neslućene razmjere u pojedinim geografskim oblastima.


"Briga o okolišu počinje u svakom domaćinstvu"

Kao pojedinci možemo krenuti od uticaja, ja bih to nazvala na `mikro-nivou`. Bitno je kako se ponašamo u svom domaćinstvu. Da li razdavajamo otpad tj. recikliramo li, iako ne postoji osnovna infrastuktura u gradovima, kao što su kontejneri za sortiranje različitih vrsta otpada? U našem gradu prisutan je veliki broj `malih sakupljača` koji prodaju taj isti otpad privatnim firmama uz naknadu. Da li smo u dvorištu, ukoliko ga imamo, pripremili kompost gdje ćemo odlagati biorazgradivi otpad iz bašte?  Ko ima malo veću baštu ili gazdinstvo, biljne otpatke i otpatke od hrane može miješati sa stajskim đubrivom, naravno ako je isto dostupno, i pripremiti dobar kompost đubriva. Đubrenjem se biljke prehranjuju.


"Krečimo se više: Nabavimo bicikl!"

Krećimo se više, nabavimo bicikl. U Švedskoj npr., pa čak i u Holandiji, pojedini predstavnici Parlamenta biciklom dolaze na posao. Prošle godine su neki mediji bukvalno bili šokirani kad su saznali da se to odnosi i na holandskog premijera vlade Mark-a Rutte-a. Mislim da je važno da i u manjim, a i u većim gradovima, građani generalno budu mobilniji, a i da u gradovima maksimalno pribjegavaju javnom prjevozu umjesto vlastitom automobilu. To naravno nije jedini, ali je bitan faktor u stimulisanju  lokalne vlasti da više sredstava izdvaja iz budžeta za projekte izgradnje biciklističkih staza ili unapređenje kvaliteta javnog prevoza.

Bez vode ne možemo opstati. Prema tome, povedimo računa o tome koliko i kako trošimo vodu. Tuzla je dugi niz godina bila suočena sa redukcijama u postupku vodosnabdijevanja. Bar bi Tuzlaci trebali posvetiti više pažnje ovoj temi. Čak i vodu u domaćinstvu možemo reciklirati bez mnogo muke.

Pametno koristimo i energiju. Ukoliko smo u mogućnosti, štedimo novac koji ćemo uložiti u bolju izolaciju doma i smanjiti potrošnju energije.

Stava sam, da je za mlade ljude važno volontirati i dati doprinos radu ekoloških institutcija. Zašto se ne uključiti u sportska udruženja ili planinarske klubove? Putujući sa planinarskim društvom, upoznajete prirodne vrijednosti BiH i potrebe njihovog očuvanja. Dakle, kao pojedinci možemo učiniti mnogo. Pojedinačna snaga se pretača u kolektivnu koja ima snažnije i relevantnije djelovanje na `makro-razini`.

P: Da li smatraš da bi bilo korisno uvesti predmet "ekologija" u osnovne i/li srednje škole?

O: Mislim da bi bilo korisno. Ekosistem je danas enormno narušen i doveden je bukvalno na rub granica iskorištavanja. U biti svaki ekosistem je kompleksna i funkcionalna cijelina i ne čini ga samo živi svijet već i neživa materija. Ekologija upravo analizira te međuzavisnosti. Znam da su postojale inicijative oko uvođenja ovog predmeta.

Koliko mi je poznato sada se ekološke teme izučavaju u osnovnom obrazovanju u predmetima kao što su kultura življenja, poznavanje prirode, a u srednjim školama u predmetima geografija ili sociologija, ili možda čak socijalna medicina. Možda bi trebalo razmisliti i o predmetu socijalna ekologija. U osnovi vrlo je važno kakav je odnos čovjeka kao društvene jedinke prema svijetu oko sebe. Problemi su i potekli od načina čovjekovog ophođenja prema okruženju.

P: Prema tvom mišljenju, da li dovoljno pažnje posvećuje ekološkim temama u medijima u BiH?

O: Mislim da je veliki broj tema koje bi trebale biti zastupljenije i u medijima i na društvenim platformama, i uključiti što veći broj građana tj. lokalnog stanovništva i čuti njihovu stranu priče. Uglavnom čitamo, slušamo ili gledamo u medijima o zaštiti okoliša sa aspekta problema od strane vlasti.

P: Trenutno pohađas magisterij za urbani menadžment u Holandiji, da li bi mogla ukratko pojasniti čitateljkama (budući da kod nas nema tog odsjeka na univerzitetima) o kakvom je postdiplomskom studiju riječ?

O: 2014. sam magistrirala sam na IHS (Institute for Housing and Urban Development Studies) institutu Erasmus Univerziteta u Roterdamu. To je jednogodišnji, vrlo intenzivan studij. Nastava uključuje i teorijski i praktični dio, studijske posjete, gostujuće predavače itd. Program zahtijeva potpunu posvećenost i maksimalnu organizaciju. Uključuje tri nazvala bih to `nastavnim` periodima:
- Prvi semestar ili osnovni period, koji je mandatoran za sve kandidate;
- Period specijalizacije koji nastupa nakon što student položi sve ispite iz osnovnog perioda. Ovdje student odabire jednu od šest užih oblasti za koju će se dodatno, opširnije obrazovati. Iz te oblasti će pisati magistarski rad.
- Period pisanja magistarskog rada, koji obuhvata i jednomjesečno istraživanje na terenu. 

Moja specijalizacija je bila iz oblasti urbanog okolišnog menadžmenta i klimatskih promjena, a magistarski rad na temu „ Procjena održivosti i rezilijentnosti urbanog energetskog sistema: analiza četiri odabrana azijska i evropska grada“. Tačnije radila sam analizu urbanog energetskog sistema za evropske metropole Amsterdam i Hamburg i japanske Tokio i Kawasaki. Terenski dio istraživanja sam obavila u Japanu u julu 2014. godine. Svakako dugujem veliku zahvalnost mentoru, koji me kontinuirano usmjeravao u radu i istraživanju.

Mislim da je ovo veoma bitna naučna disciplina budući da živimo u izuzetno kompleksnom i `urbanom` društvu. Danas, skoro više od polovine svjetske populacije živi u urbanim sredinama, a procjene stoje da će do 2050. urbana naselja apsorbovati skoro sav rast globalne populacije. Prema tome, dobro upravljanje gradovima i urbanim razvojem biti će od presudne važnosti za budućnost same planete.

P: Kako bi opisala život u Holandiji i da li bi mogla napraviti kratko poređenje sa BiH?

O: Holandija je mala, ali veoma uređena zemlja. Ima dobar i skup socijalni i zdravstveni sistem. Neki od vodećih evropskih i svjetskih univerziteta su tamo. Holanđani su inače vrijedni i racionalni kao narod. Prosperitetni su. Po mnogo čemu su egalitarno i liberalno društvo. Tolerantni su prema različitim religijama i tradicijama. Živjela sam u Roterdamu, u gradu u kojem živi 170 različitih nacionalnosti, koji je metropola po mnogo čemu i najveća evropska luka. Za razliku od Holandije, BiH je mala država sa ni približnim brojem nacionalnosti kao u Holandiji, a sistem je i više nego nefunkcionalan. Koliko je korupcija razorna i podriva obrazovni sistem u BiH, ja još nisam čula ni za jedan slučaj korupcije u viskom obrazovanju za vrijeme studija.

P: Kakva je ekološka svijest Holandjana i ima li nešto što bismo mi u BiH mogli naučiti od njih?

O: Mislim da su stanovnici Holandije svjesni toga da dobar, kvalitetan obrazovni sistem i svijest o okolišu imaju dominantnu ulogu u društvenom prosperitetu. Danas su mnogi generalno zabrinuti za klimatske promjene, i po mom mišljenju jedni su od `najosviještenijih evropskih naroda` po ovom pitanju. Pa i sam nedostatak prostora potakao ih je na povećanje ekološke svijesti. A gdje bi BiH mogla učiti od Holandije? Raditi više zajedno, unaprijediti sistem planiranja i integrisati održivost u školski program nastave. Razvijati dugoročnu okolišnu strategiju u saradnji sa poslovnim sektorom.


Posjeta terenskom uredu državnog kadastra, Agenciji za zamljišne knjige i mapiranje, Zwolle. Odjel za GIS. 2014.

P: Kada pogledaš unazad, koja bi to iskustva, radionice, projekat... izdvojila koji je tebi ostao u posebnom sjećanju i zašto?

O:  Bilo ih je mnogo. Teško je izdvojiti samo jednu posebnu radionicu, workshop i sl. U vrijeme kada sam se priključila Ekopot-u, ja nisam bila ekološki inžinjer ili inžinjer prehrambene tehnologije. Ovdje mislim na akademsko obrazovanje. mada sam se oduvijek interesovala za ovu tematiku. Studirala sam ekonomiju. Prema tome, za mene je bilo izuzetno važno dodatno se edukovati na ovu temu. Imala sam i bezrezervnu podršku Edine Busovače, predsjednice Udruženja. Mogu slobodno istaći da mi je njen način razmišljanja poslužio kao primjer kako treba rukovoditi organizacijom i kakve rezultate jedna organizacija tog tipa može ostvariti. 

Svaki trening, projekat ili radionica imali su svoju težinu i bili svakako vrlo afirmativni. Sjećam se, u proljeće 2008., Regionalni Centar za okoliš (REC) je na Ilidži, za organizacije civilnog društva, organizovao višednevni trening. Tada se prvi put upoznajem sa kolegama iz mnogih dijelova BiH koji se bave procesima javnog zagovaranja i lobiranja, a rade i u establiranim organizacijama civilnog društva, omladinskim institucijama, itd. Tada prvi putem učim kako pripremiti saopćenje za javnost (osmijeh), koji su to načini komuniciranja u medijima, budući da se time ranije nisam bavila.

Nastavak toga, bio je projekat `Lokalna agenda u sjeveroistočnoj BiH`. REC ga je finansijski i podržao. To su bila moja prva iskustva u nevladinom sektoru. Mnoge lokalne vlasti tada, 2008.godine, nisu imale usvojene Lokalne ekološke akcione planove (LEAP), što je zahtijevalo jedan vid lobiranja (i naravno prezentovanja) i zagovaranja na sjednicama općinskih vijeća ili u kontaktima sa načelnicima općina. Istovremeno, priroriteti u različitim općinama su bili drugačiji. U jedinicama lokalne uprave kao što su Srebrenik, Bijeljina i Donji Žabar, iskazana je spremnost za pristupanje Evropskoj povelji o održivosti gradova. Ovaj dokument je poznat i kao Povelja iz Alborga. Imala sam prilike sarađivati istovremeno sa predstavnicima javnih komunalnih preduzeća, općinskih službi, akademskih institucija i nevladinih organizacija. Mnogi od njih nisu bili dovoljno upoznati s time kako izraditi LEAP, koje su etape u tom procesu. Naravno, i koje finansiranje to zahtijeva. Ali svakako je uloga nevladinih organizacija u ovom domenu bila od krucijalne važnosti. Ili putem grantova (podrška projektima), ili izgradnjom kapaciteta organizacija i umrežavanjem. Dodala bih i to, da sam tek tada postala svjesna enormne važnosti medija koji izvještavaju o radu okolišnih organizacija u javnom informisanju.  

Izdvojila bih još jednu radionicu koju je organizovala Razvojna agencija EDA, u Laktašima 2011. Naime, cilj je bio osposobiti i pripremiti organizacije koje će sprovesti istraživanje u kojem je trebalo utvrditi u kojoj mjeri su građani zadovoljni javnim uslugama. EKOPOT je uz podršku Centra za promociju civilnog društva (CPCD) iz Sarajeva sproveo ovo istraživanje u Srebreniku. Bitno je naglasiti da danas postoji metodološki pristup poznat kao PULS tj. Poboljšanje usluga lokalne samouprave, i novi trendovi u lokalnim strukturama vlasti, kao npr. otvoreni budžet tj. dokument građanskog budžeta Grada Tuzle koji je dotupan javnosti. Generalno, građani se moraju više zainteresovati za javnu potrošnju i pročitati sam budžet nakon usvajanja. Važno je biti upoznat sa projektima ulaganja u osnovnu okolišnu infrastrukturu, a ovdje prevashodno mislim na usluge vodosnabdijevanja ili komunalne higijene. Tu su važne recimo usluge kvalitet vode, stanje kanalizacione mreže, cijena usluga prikupljanja ili odvođenja smeća itd.

Od projekata bih izdvojila projekat za ukidanje i zabranu azbesta u saradnji sa organizacijama iz Srbije, Makedonije i Bugarske.


P: Za kraj, da li imaš neki savjet ili moto koji bi voljela podijeliti sa našim čitateljkama? 

O: Uvijek razmišljajte pozitivno i nastojte se prilagoditi uslovima oko sebe. Ne odustajte od postavljenih ciljeva, radite na njihovom ispunjenu strpljivo i istrajno ukoliko duboko vjerujete da je to ispravan put i vaše životno opredijeljenje. Odgovorno prihvatite svoje obaveze i jasno definišite interese. Radite i za svoju zajednicu, jer jedno društvo dobro je onoliko koliko su dobri ljudi koji žive u njemu. Budite skromni, jer sa skromnošću dolaze veća saznanja za koja morate biti i fizički i psihički pripremljeni. Uvijek razmislite o tome kako u svakoj situaciji pronaći adekvatno i prihvatljivo rješenje.


"Radite i za svoju zajednicu, jer jedno društvo dobro je onoliko koliko su dobri ljudi koji žive u njemu."

Nastojte biti fer, korektni i pravični. Imajte poštovanja prema svemu, prije svega prema sebi. Dajte maksimum u onome što radite. Razvijajte i njegujte svoj um, tijelo i dušu, i vodite računa o vremenu koje je ograničeno, jer iza vas ostaju djela koja činite u životu. Čitajte mnogo. Bitno je svjesno raditi na sebi. Bitno je napraviti prvi korak. I na kraju ne dozvolite da vas ograniče godine ili spol u bilo čemu.

Sa Eminom razgovarala: Danijela J.V.

Instagram