Kako potpuno uživati u svakome trenutku našega života?



Kako mora, kako bi trebalo? To su pitanja koja nas najčešće prate u našoj svakodnevnici. To su pitanja koja su postala dio nas i daju formu našem življenju. Formu u kojoj je borba za opstanak  i dokazivanje na prvom mjestu. Zatim borba gdje tražimo sebe, vrijeme za druženja, izlazke. Borba da djeci pruzimo što više materijalne ugodnosti.

Holandija je mala zemlja uz sami rub Sjevernog mora. Socijalno i ekonomski dobro uređena. Holanđani su vrijedni ljudi i pošto se stoljećima bore sa morem za komad zemlje jako su trezveni i jaki u toj borbi za kako mora i kako bi trebalo. Jedina stvar na koju ne mogu da utiču i koja je glavna tema razgovora je: ”Kakvo će biti  vrijeme?” Ponekad se desi da od 365 dana  u godini, 300 dana pada kiša. 

Hladne suhe zime kao što su u Bosni nemaju. Jedino u februaru ponekad zbog hladnog  sjevernog vjetra i niskih temperatura vani sve postaje led. Svi kanali koji su po cijeloj Holandiji su zaleđeni. Zbog toga im je nacionalni sport klizanje. Svake godine iznova se čeka taj veliki momenat kada je i da li je prirodni led dovoljno debeo i  kada će doći veliki momenat da se obuju klizaljke. Na žalost, ovaj februar je još uvijek bez ledenih površina.

Ali, ako imaju sreću pa im priroda ponudi tu radost onda se u zraku ne osjeti ništa drugo  nego jedna vrsta zajedništva, radosti, zadovoljstva bez obzira na životnu dob i fizičku sposobnost.


Priroda se brine jako dobro za nas

Sa ovakvim prizorima i doživljajima postajem svaki puta iznova emotivna i iznova svjesna da postoji i drugačije. Pri tome me oblije ogromna količina osjećaja slobode, svjesnosti i olakšanja ako pomislim da je sreća i bogatstvo u jednostavnosti prirode i njenoj snazi.




Priroda se brine jako dobro za nas. Ovo nisu razmišljanja izvučena iz neke religije ili nekih drugih knjiga i zapisa. Ovo su  spontana razmišljanja koja me navode da je priroda  svuda oko nas. Priroda kao nas način življenja. A na nama je da budemo uvijek u kontaktu za snagom i mudrostima koje nam ona nudi.

Ona nas uči da se vraćamo esencijalnim stvarima, uzivajući u ličnim iskustvima. Ona nas uči da živimo za momenat u sadašnjem svom vremenu i svom mjestu. Svako selo, svaki grad i svaka država ima svoje vrijeme, svoje čarolije. Na nama je da se osvrnemo i da ih potražimo.

Naši satovi se vrte u krug. Jedan dan se završava i onda opet počinje drugi dan. Poslije nedjelje opet dolazi ponedeljak. Na kraju jedne godine dolazi opet početak nove. Rađamo se i umiremo, a između živimo. I kao da nam je odbrojano vrijeme trudimo se da što više iskoristimo i živimo, jer kraj dolazi jako brzo.


Priroda nas uči da svako od nas ima svoj zadatak i svoje mjesto.

Priroda nas uči savim nešto drugo. U prirodi nema kraja. Kada na drveću odpadne svo lišće znamo da će u proljeće opet doći novo. Drvo nije umrlo, ono počinje iz početka. Ako se osvrnemo na prirodu bude nam jasno da ne moramo voditi tu trku u životu.

U prirodi učimo ko smo.

U prirodi se radi o tome da svako svoj zadatak za što je predodređen što bolje uradi, svako od nas  u svom vremenu i prostoru. Zato je bitno bar jedan puta sedmično naći vrijeme za sebe i otići u prirodu. Isključiti telefone, kompjutere i televizore.




Bar jedan puta sedmično možemo pokušati doživjeti sebe SADA i osjetiti to vrijeme kao prostor u kome se dešava nešto oko nas i doživjeti to sa svim svojim  čulima, osjećaja, mirisa i sluha. Rezultat ćemo sami prepoznati  svako na svoj način. Rezultat je: radost momenta, bogatstvo jednostavnosti, svjesnost života..

Možda bi se pitali kako i gdje u prirodu.

Svako mjesto ima svoj park. Izađimo vani udahnimo miris  prvog drveta. Jedan cvijet koji imamo u kući je također priroda. Izađimo sa prijateljima i djecom. Osjetimo koje je godišnje doba. Učimo djecu šta je priroda. Priroda je inteligentna ako joj dajemo pažnju i osvrnemo se na nju  istu pažnju dobivamo nazad, a vidici nam se proširuju.


Gdje su naši korijeni?

Iz mog iskustva život u dvije države, na geografski različitim teritorijama nije uvijek lak. Koliko god stojim čvrsto iza svojih odluka dugo mi nije bilo jasno gdje u biti pripadam, jesam li ovdje ili tamo, tamo ili ovdje. 

Gdje su moji korijeni, gdje je moj život i moje vrijeme?  Kojoj prirodi pripadam, gdje je moj dom?

Sreća pa se ta ista priroda pobrinula da postoje dan i noć. Kada po vedrom nebu noć obasjaju zvijezde pa kada vidim iste zvijezde i ovdje i tamo, to mi daje  osjećaj da gdje god geografski da se nalazim da sam kod kuće, da je to moje mjesto i moj dom. Tada me potpuno ispuni bogatstvo jednostavnosti koje mi daje prostora i mogućnosti da svjesno prihvatam vrijeme i život koji mi je dat.


Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice. 

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja. 

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim. 

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina. 

A od septembra dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji” Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi 
"Život".

Instagram