Žalovanje i osnovne karakteristike neurotske depresije




U razgovoru sa,  dr.psy.sc Slobodanom Pavlovićem, kliničkim psihologom, već smo saznali da depresija, anksioznost, a prema nekim mišljenjima i neurotska paranoidnost, predstavljaju sve češći obrazac reagiranja savremenog čovjekaŽalovanje je sastavni dio života, bilo da se radi o voljenim osobama, objektima,  te ćemo se u ovom tekstu malo više baviti time.

Kaličanin, dalje navodi da, prema nekim autorima žalovanje, tuga, koja je izazvana gubitkom voljene osobe ili objekta, može biti izazvana i gubitkom nekog ideala. Tako danas tugu i neraspoloženje može izazvati i razočarenje u neke autoritete, nekog političkog ili poslovnog lidera, profesora u školi, ili razočaranost i neraspoloženje prema nekoj političkoj stranci, što se danas sve češće događa. Prema tome žalost predstavlja normalnu i razumljivu ekspresiju tužnog osjećanja, koje je izazvano nekim značajnim razočarenjem ili gubitkom. Normalna žalost po svom intenzitetu i trajanju je  u srazmjeri  sa značenjem tog gubitka. Tako, što smo više bili emotivno vezani za neku osobu, predmet…, to će i nivo žalovanja biti veći. Na podlozi toga, normalna žalost je ograničena po svom trajanju i postepeno se, zavisno od svog trajanja povlači a nakon određenog vremena i potpuno  gubi.


Međutim, kako navodi Frojd (prema Kaličaninu), kada intenzitet žalosti i njeno trajanje nisu u srazmjeri sa pretrpljenim gubitkom, odnosno kada reakcije pojedinca prevazilaze značaj gubitka, što bi trebalo normalno očekivati, i ako je to stanje intenzivnije izraženo i dužeg trajanja, postepeno se utapa u patološku žalost ili depresiju. Ponekad se situacione ili reaktivne depresije teško razgraničavaju od «normalne žalosti». One se najčešće javljaju nakon djelovanja jakih traumatskih događaja. Danas kod traumatiziranih osoba, naročito genocidno traumatiziranih,  sve više je izraženo žalovanje za gubitkom očeva, majki, sestara, braće, kao i velikog broja bliskih rođaka, ne samo zbog gubitka, nego i zbog nemogućnosti da pronađu posmrtne ostatke, ubijenih, odnosno nestalih članova obitelji. Otac i danas, 10 godina nakon pogibije sina, žaluje i osjeća krivicu, što je sina pozvao da pokupe pokošenu travu, kada je u tom momentu u blizini pala granata i ubila mu sina. Prema intenzitetu žalosti i vremenu trajanja, ta žalost i osjećaj krivice, postepeno su prešle u patološku žalost i poprimile oblik jake neurotske depresije (Pavlović, 2003).


Kaličanin dalje navodi, kada razmatramo teškoće razgraničenja normalne žalosti i tuge od patološkog neraspoloženja ili depresije, trebamo na umu imati da izražena žalost po mnogim svojim simptomima i subjektivnim  tegobama, kao i pratećim poremećajima, manifestnog ponašanja, jako sliče depresiji. I u žalosti, u osnovi je emocionalni poremećaj praćen nizom sličnih psihičkih i somatskih smetnji. I ožalošćena kao i depresivna osoba nije sposobna za bilo kakav rad i komunikaciju sa drugima. Ožalošćena osoba gubi interes i ne obraća pažnju na one stvari, koje su joj ranije pričinjavale zadovoljstvo.

Također, danas u praksi (Kaličanin) postoje značajne teškoće u razgraničenju između neurotske i psihotične depresije. Osnovni kriterij za psihotičnu depresiju je da se u ovom slučaju radi o osobi sa teškim psihičkim poremećajem, sa izraženim poremećajem ličnosti. Da bi se mogla razlikovati neurotska od psihotične depresije, potrebno je krenuti, pored ostalog i od psihodinamskih kriterija, koji su zasnovani na interpretaciji subjektivnog doživljavanja i manifestnog ponašanja.

"Prema tim kriterijima, kako navodi Kaličanin, ego neurotičara je dovoljno zdrav, pa razlikuje subjektivne doživljaje od objektivne stvarnosti, dok je kod psihotičara ta sposobnost, zbog slabosti ega, oštećena. Neurotičar je sposoban da održava kontakt sa objektivnim svijetom. U psihozi je taj kontakt teže poremećen.

Psihotičar stvara novu okolinu, kojoj pripisuje svojstva realnosti. On narušava objektivnu stvarnost svojim halucinacijama i sumanutim idejama. Objektivna realnost u neurozi ostaje neizmijenjena, mada u nekim njenim elementima neurotičar može da poklanja posebnu pažnju, da ih suviše emocionalno doživljava. Neurotičar zadržava svoje interesovanje za ono što se dešava u spoljašnjem svijetu a osjetljiv je na promjene u socijalnim odnosima, dok interesovanja kod psihotičara mogu biti jako izmijenjena ili ugašena.

Psihotičar često projektuje sopstvene želje, motive i stremljenja na druge osobe iz okoline, dok se kod neurotičara nikad ne javljaju takve projekcije koje vode ka sumanutosti. U mišljenju neurotičra mogu da se jave precijenjene ideje, ali bez sumanutih ideja.

U psihozi odbrane ega u vidu potiskivanja i fanatizma, mogu biti toliko oslabljene da fanatizmi preplavljuju ego.  U neurozi se potiskivanje održava, mada se potisnuti materijal uporno vraća u izmijenjenom obliku, prihvatljivom za svjesni dio  ličnosti. Uopćeno rečeno, psihotičar ne uviđa da je bolestan, ili je njegov uvid u to nedovoljan, zbog toga on ne traži liječenje, ili ponuđeno liječenje na odgovarajući način ne prihvata. Suprotno tome, neurotičar obično ima uvid u svoje stanje, on svjesno želi da se liječi, ali je njegova nesvjesna želja da ostane bolestan često jača.


I pored mnogih teškoća da se razgraniči neurotična od psihotične depresije, Kaličanin navodi da u najvećem broju slučajeva to ne predstavlja veću teškoću. Poslije početnog perioda, koje karakterizira pojačana razdražljivost uz povremena eksplozivna reagiranja, razvija se povlačenje i zatvaranje u sebe. 

Psihomotorika postaje usporena i siromašna. Opada incijativa kao i uobičajene aktivnosti. Bolesnik gubi interes za razonodu i za tjelesna, socijalna, emocionalna i intelektualna zadovoljstva, koja je ranije volio. Sposobnost  kod neurotske depresije je sačuvana i pored osnovnih psihomotornih smetnji, što može da prevaziđe povećanim voljnog napora. Bolesnik se osjeća preopterećenim, iako se pred njim nalaze uobičajeni poslovi i zadaci, koje je ranije bez teškoća obavljao. Zbog osjećaja da sa njegovim pamćenjem i koncentracijom nešto nije u redu, postaje manje efikasan na poslu, te izbjegava aktivnosti koje su povezane sa odgovornošću.

Uz sve ove poremećaje, kod neurotske depresije, javljaju se i somatske tegobe, kao što su glavobolje, opća malaksalost, brzo zamaranje, gubitak apetita, opadanje potencije, nesanica, želudčane tegobe…, razvijaju se hipohondrijska strahovanja i preokupacije. U nekim slučajevima somatske tegobe mogu biti toliko izražene da maskiraju neurotsku depresiju kao osnovni psihički poremećaj.

Teškoće u dijagnostici neurotskih depresija, može nastati, i kada bolesnik ne prepoznaje svoju depresiju, ili kada nije svjestan njenog intenziteta, kada svjesno ili nesvjesno, ili djelimično svjesno prikriva svoje neraspoloženje i druge prateće simptome, ili kada bolesnik ne traži ili ne želi da primi odgovarajuću pomoć." za Arabella magazin kazao je doktor Pavlović

Za sva pitanja i savjete, možete se obratiti doktoru Pavloviću, koji ordinira u Tuzli, u  zgradi Doma penzionera, ponedjeljkom, srijedom i četvrtkom od 9 -12 h, ili na telefon broj: 061   151 885        

Još savjeta i tekstova u kojima doktor Pavlović odgovara, pročitajte u nastavku:








 Pripremila: Daniela Čomić

Instagram