Psihička trauma kod žene

Pripremila: Daniela Čomić



U svijetu postoji veliki broj žena koje su doživjele neke psihičke traume. U toku rata, a naročito danas, žena je suočena sa nizom teških traumatskih doživljaja. U ratu žena je bila suočena sa progonstvom, pogibijama članova porodice, kao i bližih rođaka.Šta je posttraumatski stresni poremećaj, kakvi su njegovi simptomi i kako pomoći oboljeloj osobi, za Arabella Magazin, kazao je Slobodan Pavlović,doktor psiholoških znanosti.


"Da bi se moglo govoriti o ženi i psihičkoj traumi, potrebno je prvo se upoznati što je to Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Da bi se mogao dijagnosticirati PTSP,  traumatizirana osoba mora zadovoljiti  osnovne kriterije. Da je doživjela, traumatsko iskustvo, traumatski doživljaj, koji je ugrožavao njen fizički integritet, ili da je bila očevidac, prisustvovala traumatskom događaju gdje je bio ugrožen fizički integritet druge osobe, i ili da je o događaju, koji je ugrožavao nečiji fizički integritet saznala od drugih, koji je bio propraćen intenzivnim, osjećajem jakog straha, osjećajem užasa, izgubljenosti.




To je osnovni  dijagnostički kriterij. Posttraumatsko stresni poremećaj karakteriziraju različiti simptomi. Tako pored kriterija da je doživjela težak traumatski događaj, tu su još tri dijagnostička kriterija sa «grozdovima simptoma».


Prvu grupu čine simptomi Perzistentnog preživljavanja događaja, rekurentnih i intruzivnih prisjećanja. Psihički traumatizirana osoba ima prisustvo ponavljajućih, uznemirujućih  snova vezanih za traumatski događaj. U mislima su prisutne slike traumatskog iskustva. Osoba se ponaša i osjeća kao, da se traumatski doživljaj ponovo zbiva (osjećaj ponovnog preživljavanja situacije, iluzije, halucinacije, epizode disocijativnih «flashback-ova», uključujući i one, koji se pojavljuju prilikom buđenja ili intoksikacije). Ispoljava osjećaj psihološke mučnine u situacijama koje simboliziraju ili podsjećaju na neki aspekt traumatskog događaja. Javljaju se fiziološke reakcije (mučnina u želudcu, lupanje srca, stezanje u grudima…) pri izlaganju podražajima (situacijama), koje simboliziraju ili odgovaraju aspektima traumatskog  događaja.


Drugu grupu čine simptomi «Izbjegavanja stimulusa», gdje psihički traumatizirana osoba teži ka  stalnom izbjegavanju poticaja (stimulusa) vezanih  uz traumu i otupjelost opće reaktivnosti (što nije bilo prisutno prije traume). Nastoji da izbjegne svaku aktivnost, mjesto ili ljude koji bi je mogli podsjetiti na traumu. Izbjegava svaki razgovor vezan za traumatsko iskustvo. Teško se prisjeća važnih detalja traumatskog iskustva (psihogena amnezija). Manifestira smanjen interes da učestvuje u važnim aktivnostima. Osjeća se otuđeno od drugih, otupjelih emocija sa osjećajem uništene budućnosti. Pored ovih grupa simptoma, tu je još i grupa simptoma «Povećane pobuđenosti» (smetnje koje nisu bile izražene prije traume), a što se manifestira u teškoći uspavljivanja i spavanja, razdražljivosti ili provalama ljutnje, teškoći u održavanju stabilne  koncentracije, psiho-motornoj uznemirenosti, potrebi za kretanjem, teškoći u suzdržanosti i osjećaju jakog, intenzivnog straha.



Danas kada govorimo o psihičkoj traumi i ženi, žena se susreće sa nizom teških psihičkih traumatskih doživljaja, a koji se mogu ispoljiti u vidu izloženosti kućnom nasilju (fizičkom, psihičkom…), u vidu nasilja na radnom mjestu, teškim traumama pri ostvarivanju nekih svojih prava, dok obavlja dužnost na radnom mjestu oružanoj pljačkiStrah od  otkaza, osjećaj žene, da bi mogla izgubiti zaposlenje, toliko je jako izraženo, da je to prisutno ne samo kod žena nego i kod skoro svakog muškarca. Pored straha od gubitka zaposlenja, tu je još prisutno zlostavljanje u vidu mobinga na poslu, pred ženu se postavljaju sve veći zahtjevi na radnom mjestu, što vodi u psihičku i fizičku iscrpljenost, depresiju.



Kako pomoći psihički traumatiziranoj osobi?

Pomoć psihički traumatiziranoj osobi uglavnom se zasniva na farmakološkom tretmanu i psihoterapiji, koja uglavnom sprovode za to osposobljene osobe, neuropsihijatri-psihoterapeuti i psiholozi psihoterapeuti.
Svakodnevna praksa pokazuje, da uspjeh u terapiji, psiho traumatiziranih osoba, započinje prvim susretom sa terapeutom. Topao prijem, empatija, iskazivanje topline prema traumatiziranoj osobi, kao i prema svakom drugom pacijentu. Strpljiivost u komunikaciji, razumijevanje u njihovoj boli, pružena mogućnost da bez opterećenja mogu razgovarati o svom traumatskom iskustvu, svojim tegobama… predstavlja prvi uspješan korak u terapijskom tretmanu.




 Ako vam traumatizirana osoba izlazeći iz ordinacije pokazuje zadovoljstvo i zahvalnost, često praćeno riječima «hvala vam što ste me ovako lijepo primili i saslušali, sada se osjećam mnogo bolje…», tada treba biti zadovoljan, jer je učinjen prvi uspješan korak u terapiji psihički traumatizirane osobe. To znači da od samog prijema, razumijevanja, koje pokažemo prema traumatiziranoj osobi, ili svakom drugom pacijentu, načina verbalnog komuniciranja zavisit će uspjeh u terapiji.




Veliku pomoć kod psihički traumatiziranih osoba može dati i porodica. Danas se sve češće susrećemo sa porodicama, koje izbjegavaju komunikaciju sa traumatiziranom osobom, sa namjerom da ga ostave na «miru». Međutim takav odnos kod traumatizirane osobe može izazvati suprotan efekat, odnosno traumatizirana osoba imaće osjećaj da ga i članovi porodice «odbacuju», izbjegavaju. Traumatiziranu osobu treba prihvatiti sa svim njemi tegobama, pošto je često prisutna tendencija ka socijalnoj introverziji, potrebno je, nastojati je integrisati u socijalnu sredinu, pružiti odgovarajuću podršku, pokazati puno razumijevanje prema njenoj boli, uključivati je u određene porodične aktivnosti, pri tome činiti korak po korak, bez nekog «nasilnog» zahtjeva."





Instagram