Odgoj djeteta počinje od njegovog rođenja: lekcije koje bi svaka majka trebala znati


Toliko je napisanih knjiga o odgoju djece, ali ostaje neiscrpna tema.

Mijenjaju se vremena, dolaze nove generacije i svaka generacija nosi nešto novo.

Moja najstarija kćer je trenutno u drugom stanju i bliži joj se termin poroda. Sve je pripremila sto se pripremiti moglo.
Puna je pitanja …

Kada treba početi vaspitavati dijete?
Šta ako dijete place?
Koga slušati?


Kao trostruka majka, kao prosvjetni radnik, kao coach i therapeut, mogla bih o svim fazama  odgoja da  joj govorim  samo o svom znanju i iskustvu.
A ona će dalje to sve doživjeti na svoj način.


Još mi je nepoznat osjećaj šta znači biti baka. Ali uživam u tom iščekivanju novog malog bića.
Uživam gledajući svoje dijete u novoj životnoj fazi.

Posmatram je i u nekim momentima prepoznajem sebe. Kao da je jučer bio  dana kada je ona došla na svijet.


Bila je hladna decembarska noć.  Vani je padao snijeg, a ja u tuzlanskoj bolnici na 4 spratu. Između trudova sam hodala po bolničkoj sobi. Da bi misli usmjerila na nešto drugo, a ne na bol koji sam osjećala, gledala  sam kroz prozor  kako snijeg promahuje između zgrada preko puta bolnice. Kroz upaljena svjetla se moglo malo nazirati kako se ljudi kreću svojim domovima.
U jednom trenutku sam zastala i pomislila kako svi ti ljudi u tim zgradama žive svoju svakodnevnicu, gdje im današnji dan nije puno drugačiji od onog jučerašnjeg ili od onog sutrašnjega.
A meni se od te noći mijenjao život.
Od ove noći sigurno neće više biti kao prethodne, mislila sam.

Od te noći sam bila majka.
Koliko god sam bila sretna i pripremljena na dolazak novog bića, ipak mi je veliki šok bio činjenica da će to malo biće od tog momenta toliko zavisiti od mene.

Osjećaj odgovornosti me na mali momenat uplašio. U početku sam se par puta čak  osjetila i žrtvom.

Najveća greška roditelja je kada dozvole da ih strah od odgovornosti za dijete pretvori u nesvjesnu žrtvu.
Roditelji nisu ni svoje žrtve ni žrtve svoje djece.
Ako je sve normalno onda smo se za to dijete odlučili. I u tom slučaju imamo odgovornost samo za svoju odluku, kao i odgovornost za sebe da se dobro osjećamo da bi novom biću bilo ugodno sa nama.




Svako tek rođeno dijete je odmah po rođenju osoba za sebe, jedna individua sa svojim karakteristikama.
Nijedno mlado biće ni u jednoj životnoj dobi nije svojina svojih roditelj ili familije.
Drugo svoje dvoje djece sam rodila ovdje u Holandiji.
Iznenadio me komentar babice koja me posjećivala poslije poroda kada mi je rekla:” Djeca se samo malo pozajmljuju”
Svaka beba je došla na ovaj svijet da se razvija dalje u svoju kompletnu ličnost i odraslu osobu.
A mi roditelji smo tu da im pomažemo od samog rođenja. Da im pomažemo da se formiraju kao samostalne individue.
Pomoć  djeci nije u tome da radimo stvari da bi im udovoljili.
Pomoć je u davanju prostora da se razvijaju kao ličnost.


Što se roditelji više opuste i nauče da osluškuju svoje dijete i pripomažu mu kada je potrebno, u to je zajednički život puno ljepši, a dijete se razvija u zdravom okruženju.

Bebe komuniciraju plačem. Dok plaću ona hoće nešto da nam kaže. A svaka majka tačno prepoznaje vrsu plaća.

Lijepo je pratiti svu literaturu, ali ne smijemo zaboraviti da je svako osoba za sebe i da se ne treba strogo pridržavati literature.
Neki pedagozi kažu :”pusti dijete neka plaće, jača pluća”.
Drugi se opet groze na tu teoriju.
Ja lično mislim da dijete ne treba pustiti da plaće. Treba ga utješiti, jer mu nešto fali ili ga nešto boli ili nešto traži.

To je mala osoba, nije neko stvorenje koje vas sada ne razumije , pa kada poraste razumjet će vas. Ne, bebe razumiju odmah.  Nađite načina i komunicirajte  s njima…




Poznata je poslovica :” Puno baba kilava djeca”
Malo dijete je radost i veselje za roditelje, ali i za cijelu familiju. Ipak ne prepuštajte se bakama, nenama, majkama, tetkama …

Dijete odgajaju samo roditelji.

Ne ostala familija i ne vrtić ili škola.
Bake, djedovi, nene, tetke teče, rođaci im uvijek mogu pružiti ljubav i toplinu.
Vrtić i škola daju obrazovanje.
A roditelji daju  odgoj kroz ljubav, strpljenje i povjerenje.

Mala djeca, do vrtića ne razumiju riječima šta im mi govorimo. S malom djecom u prvoj situanciji komuniciramo osjecćajem i postupcima.



A u svemu tome moramo biti iskreni, jer odgajamo djecu od prvog dana njihovog rođenja. Tu iskrenost ćemo kasnije tražiti od njih.
Ne možemo reći, “počet ću ga odgajati kada krene u vrtić ili školu”, ono me onda razumije.  Dijete razumije odmah.

Kada je roditelj nervozan nervozno je i dijete. Ne možemo se pretvarati i smješkati da bi to sakrili. Dijete to osjeti.

Najbolje je dati djetetu osjećaj da je roditelj iskren u svojoj emociji. Ta iskrenost će dijete više utješiti nego bilo koja lijepa riječ.

Roditelji su svojoj djeci samo jedan primjer kako se živi.



Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice. 

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja. 

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim. 

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina. 

A od septembra dajem časove hrvatskog jezika na “

Instagram