Zašto osjećamo zavist i ljubomoru i kako se nositi sa ovim emocijama?

Ako smo iskreni svima nama su poznati ovi osjećaji.

Još kao djeca smo se znali ljutiti kada se naša dobra prijateljica odjednom okrene nekome drugome. Ili hoćemo pošto poto istu haljinicu ili igračku kao naša prijateljica ili sestra.

Jedno je sigurno. Oba osjećaja nas na nešto upućuju i oba osjećaja imaju ulogu u našem životu.

Prvo moramo uočiti razliku između ova dva osjećaja.

Ljubomora se odnosi na određene situacije ili na odredjene osobe. Ako smo u strahu nešto ili nekoga izgubiti, na primjer dobru prijateljicu ili partnera onda nam se javlja osjećaj ljubomore, zbog straha da ćemo ostati sami ili da će nas neko povrijediti svojim odlaskom.

Ili da se osjetimo izigrani i izmanipulisani, jer smo nekome poklonili sva svoja intimna osjećanja, a taj neko se njima poigrao.

Jednom riječju ljubomora je jedan ružan osjećaj.

Kako izgleda zavist?

Kod zavisti upoređujemo sebe sa drugima. Tako često dolazimo do nekog svog zaključka, da drugima ide bolje nego nama, da drugi imaju više nego mi ili da taj neko drugi ima baš onakav život kakav bi htio, a mi ne.

Kada nam se ovi osjećaji pojave uvijek imamo grižnju savjest da smo loši ljudi i stidimo se sami sebe. A poneki ne žele biti ni svjesni ovih osjećaja.

Ne brinite: to su najnormalniji ljudski osjećaji. Nema razloga ni da ih se stidimo. Jer bismo se onda stidjeli i što smo ljudi. Ali nema razloga ni da nas ovi osjećaji muče.

Najljepše je biti iskren prema sebi. A onda se i najnegativniji osjećaji mogu gledati i iz drugog ugla.

Pokušajmo gledati na ljubomoru i zavist kao mali poklon iz Univerzuma.

Ovi osjećaji nam daju nekakvu drugu energiju koja nas aktivira.

Ljubomorni smo i zavidni na one stvari koje bismo sami željeli za sebe. Kada to prepoznamo kod drugih znači da je naša želja izbila na površinu.

Možda naša prijateljica ima neki novi posao. Ili je neka bivša kolegica napokon otvorila firmu o kojom mi godinama pričamo. Možda šetamo ulicom i vidimo dvoje ljudi kako se šetaju s rukom u ruci tako romantično, a mi želimo isto.

Svaki atom u nama govori da je to situacija u kojoj bismo se rado i mi našli. Ovo je zavist. Ovaj osjećaj nam odlazi i opet dolazi, ali on nije ljubomora.

U ljubomori nas je strah da budemo ostavljeni, napadnutima, ugroženima. U zavisti izgleda kao da smo opet motivisani za neke svoje ciljeve.

Zavist možemo protumačiti i kao lijep osjećaj. Zavist nam daje pogled na jedan život u kojem bismo se dobro osjećali, pa se onda trudimo da to i postignemo.

Zavist možemo posmatrati kao jako praktičnu emociju. Neku vrstu vodića u našem životu o onome sto želimo.

Šta se dešava kada osjetimo ljubomoru?

Je li to nemamo povjerenja u neku situaciju?
Je li se držimo nekih osoba jako čvrsto?
Je li nas strah da budemo sami?

Ako nas proganjaju ovakve misli i pitanja potražimo nekoga s kim možemo o ovome popričati. Ili pričajmo sami sebi.

Ne dozvolimo da nas strah uništava. Ako se prepustimo tom strahu on postaje sve veći pa je i ljubomora automatski sve veća.

Treba gajiti samopouzdanje i povjerenje u svoj život. Treba imati povjerenja u partnera i u druge. Ako oni nisu iskreni najviše će naškoditi sebi a ne nama. Imajmo povjerenja da će sve biti dobro.

Pa šta ako je i odlazak krajnji cilj. Znači da osnove za neku vezu nisu dobre.

Sagledajmo dobro sebe i svoju situaciju. Ako nas partner vara i nije iskren prema nama, znači da nismo sa njim uspostavili dobar kontakt. Ili smo se sasvim pogrešno razumjeli u našim namjerama.

Nikada ne treba gledati samo jednu stranu nego obje. Najbolje da obje strane porazgovaraju.

Živi svoj život

Mi svi zaslužujemo jedan život u kome ćemo maksimalno živjeti i u kome ćemo ostvarivati naše snove i postizati naše ciljeve i zadovoljstva.

A šta su ti snovi, ciljevi i zadovoljstva to je za svakoga drugačije. Zato prepustimo se povjerenju u svoj život.

Ne dozvolimo da nas osjećaj ljubomore i zavisti u tome pokolebaju. Oni su samo dio životne škole.

Pa ako tako gledamo na život , zar nije život vrijedan truda?

Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji. Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice.

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim.

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina.

A od septembra dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji” Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život".