Kako upadamo u zamku osuđivanja drugih ljudi?




Putovanje je od davnina predstavljalo izazov, avanturu, misteriju i inspiraciju za čovjeka.

Možemo samo zamisliti uzbuđenje prve grupe ljudi kada su vozom, brodom i kočijama odlazili u nove gradove, države i kontinente. U doba kada nije bilo interneta i nisu znali šta ih čeka kada stignu na destinaciju kuda su krenuli, kako izgledaju ljudi koje će sresti, šta jedu, kojim jezikom govore i kako izgledaju gradovi u kojima žive.

Danas, kada nam je dostupno čak i virtuelno putovanje internetom, a na Google-u možemo vidjeti skoro svaki kutak svijeta, pa čak i izračunati koliko nam vremena treba da do tamo dođemo i koliko će nas to koštati, a putem filmova i sapunica možemo čuti jezik kojim govore i vidjeti šta jedu i kako žive, naša želja za putovanjem nije manja-možda je samo manje misterije!




Putovanjem imamo priliku da senzualno stimulišemo sva naša čula: vidimo nove predjele, biljke, drveće, životinje, ljude različite boje kože, u odjeći drugačijoj od naše, čuti druge jezike i naglaske, buku, zamor, šum vode ili pjev egzotičnih ptica, ili čak potpunu muklu tišinu. Možemo osjetiti kako naše tijelo prkosi zakonu gravitacije kada avion polijeće, možemo da se penjemo na nadmorske visine na kojim ćemo oskudno disati i mirisati neko drugo bilje i “hodati kroz oblake". Možemo osjetiti kao naše tijelo pluta u vodi, kako se dodiruju sunčeve zrake na pješčanoj plaži, te kako užareno kamenje masira naša stopala, a šum valova opušta naš um, uz miris borovine koji opija.

Ili možemo otići na drugi kraj svijeta, gdje raste egzotično cvijeće i drveće, gdje ljudi jedu nešto nama nepoznato, začinjeno, strano i čudno, probati ljuti sos koji će spržiti naš jezik ili se iznenaditi kada vidimo da neko jede zmiju, guštera ili psa! Tamo možemo vidjeti običaje, kulture, građevine, čuti različite jezike, koji se potpuno razlikuju od naših.

No, gdje god da bili, sa sobom nosimo naš sistem vrijednosti, odgoj koji smo ponijeli od kuće, svoje običaje, misli, osjećaje… 

Često možemo doći u iskušenje da kroz prizmu naših vrijednosti osuđujemo način života drugih ljudi, na drugom kraju svijeta, smatrajući da mi znamo i činimo bolje, no zapitajmo se: kako znamo da smo baš mi u pravu?


Putovanje u različite zemlje daje nam jednu od najvećih lekcija života: da je tradicija plod ljudskog prilagođavanja uvjetima života u kojima se živi



Pokrivanje kože i glave štiti od sunčevih zraka i invazije komaraca, nošenje odjeće od krzna i vune štiti Eskime od smrzavanja, kratka kosa i oskudna odjeća u Africi pomažu preživljavanju na temperaturama iznad 50 C, pijenje kozijeg, kamiljeg i bufalovog mlijeka zamjenjuje kravlje mlijeko u zemljama u kojima ljudi ne mogu da priušte kravu ili u kojima nema dovoljno trave za ispašu…


Na putovanjima učimo kako svako zašto ima svoje zato. 

Gdje god da otišli, koliko god se ljudi čine različitima od nas, ukoliko otvorimo svoje srce za njih i dozvolimo sebi da ih upoznamo, shvatit ćemo da, pored svih kulturnih razlika, boje kože, načina života, jezika kojima govorimo, odjeće koju nosimo i hrane koju jedemo… Svi ljudi na ovome svijetu imaju iste snove, želje, osjećanja kao i mi. 

Žele da vole, da budu voljeni, da osjete da njihov život ima svrhu i smisao i da njihova djeca stasaju u ljude na koje će se ponositi. Razlike su samo iluzija. 


Piše: Danijela Jokić Vaislay

Instagram