Kako porodica može utjecati na razvoj nadarenosti kod djece?



Razvoj nadarenosti kod pojedinca je složen proces u kojem je teško navesti sve utjecaje ali se može reći da najvažniju ulogu imaju porodica, škola i sam pojedinac. 

Za razvoj nadarenosti važna je interakcija tri elementa: sposobnost (naslijeđena karakteristika dobrog funkcionisanja u nekoj aktivnosti), znakovi nadarenosti (oblici ponašanja koji ukazuju na dobro funkcioniranje i koje stručnjaci mogu objektivno utvrditi) i signali nadarenosti (oblici djetetovog ponašanja koje roditelji interpretiraju kao znakove nadarenosti). 
Najvažniji element za razvoj nadarenosti su signali, odnosno roditeljska percepcija i uvjerenje da dijete posjeduje visoke sposobnosti.

Utjecaj porodice na razvoj nadarenosti 
Jasno je da u općem razvoju, a posebno u razvoju nadarene djece, veliku važnost imaju roditelji. Često se pretpostavlja da nadarena djeca imaju nadarene roditelje. 

Efikasna porodična okolina može osigurati zadovoljenje četiri osnovne potrebe nadarenog djeteta: 
  • potrebu za ljubavlju i sigurnošću 
  • potrebu za novim iskustvima 
  • potrebu za postizanjem uspjeha 
  • potrebu za osjećajem odgovornosti i nezavisnosti. 
Izostane li ijedna od navedenih potreba stvaralačke sposobnosti se neće moći iskoristiti. 

U fazi razvoja stvaralačke sposobnosti roditelji imaju veliku odgovornost da stvore takvu okolinu za učenje i razvoj koja će pomoći razvoj motivacije. 
Za to je potrebno da roditelji pokazuju: 
  • emocionalnu toplinu i samopouzdanje, 
  • pozitivne stavove prema učenju, obrazovanju, znanju, 
  • visoka očekivanja od sebe i svoje djece, 
  • interes za uspjeh djeteta (prate razvoj i rezultate, pokazuju poštovanje za trud i uspjeh djeteta, ohrabruju, ispravljaju, nude pomoć), 
  • primjenjuju demokratske, ali jasne metode discipliniranja (zahtjevi su u obliku logičkih objašnjenja, dosljedni u traženju da se zahtjevi poštuju, mjere discipliniranja su blage, nikad fizičko kažnjavanje). 
Od specifičnih, obrazovnih postupaka najefikasniji su: 
  • čitanje: često čitanje djetetu, zajedničko čitanje i zajedničko traženje informacija iz knjiga, časopisa, mapa, novina; upoznavanje s knjigama kao izvorima informacija; omogućavanje dostupa knjigama; 
  • razgovor: odgovaranje na pitanja (uz povremeno zajedničko traženje odgovora iz različitih izvora), uključivanje djece u konverzaciju odraslih za vrijeme zajedničkih obroka, aktivnosti i sl.; aktivno širenje dječijeg rječnika: pronalaženje smisla, značenja, primjera u imenima stvari i akcija, traženje sinonima i nijansi u značenju; izgrađivanje kvalitetnih pojmova kod djece; 
  • zajedničke aktivnosti: odlaženje u kino, izložbe, zoološki vrt, muzeje, sportske priredbe – uz razgovor, komentarisanje, reminiscencije i reproduciranje doživljaja nakon povratka kući; započinjanje nove aktivnosti ili interesa na osnovi razrade doživljenog i sl. 
Efikasan roditeljski angažman nije sama količina provedenog zajedničkog vremena, nego i stil. Osnovni stil podučavanja koji je karakterističan za roditelje nadarene djece je stavljanje težišta na inicijativu i aktivnost djeteta.

Važnost roditelja je u njihovoj percepciji izuzetnosti djeteta. 

Kako roditeljska percepcija ovisi najviše o njihovim vlastitim osobinama, roditelji će najbolje percipirati signale sposobnosti s kojima imaju iskustva, koje cijene ili sami posjeduju. Zato će djeca s minimalnim znakovima sposobnosti koju ima jedan od roditelja imati više šanse da razviju talenat nego djeca koja pokazuju izrazite znakove nadarenosti, a okolina ih ne prepoznaje. 
Ova shvatanja upozoravaju na dvije značajne stvari: 
1. Sama sposobnost za razvoj nadarenosti nije dovoljna, jer se znakovi moraju prepoznati. 

2. Da bi se sposobnost razvila u stvaralačku sposobnost, rana dječija okolina mora svojim postupcima osigurati razvoj motivacije i kreativnog emocionalnog stava (organizovanje podrške i savjetovanja za roditelje nadarene djece). 

Instagram