Zašto bi žene trebale biti asertivne, ne agresivne?



Asertivnost znači izražavanje sopstvenih misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način, uvažavajući pri tome prava drugih. 


Ovako opisana asertivnost izražava se u različitim situacijama kao što su zauzimanje za poštovanje vlastitih prava, interesa, potreba i želja, suprostavljanje nepravdi, te odbijanje neopravdanih zahtjeva bez osjećanja krivice i anksioznosti. 

Asertivnost podrazumijeva i otvoreno, iskreno i adekvatno izražavanje naklonosti, pohvala, nježnosti, pažnje i zahvalnosti prema drugim osobama.
Prvi pravi nalazi o asertivnosti dolaze od znanstvenika Josepha Wolpea i Arnolda Lazarusa. Oni su počeli jasnije razlikovati asertivnost od agresivnosti, te su koristili različite procedure igranja uloga kao dio treninga. 

Uzrok svemu ovome je u nastanku Pokreta za ljudska prava u SAD-u 60-tih godina prošlog stoljeća, koji se razvio kao način suočavanja etničkih manjina s različitim oblicima diskriminacije koji su efikasniji od agresivnosti. Kroz pokret za prava žena asertivnost postiže još veću popularnost.





Asertivnost je rijetko ohrabrena i potkrijepljena forma ponašanja, pa je zato često i izgubljena. To znači da se treba ponovo otkriti i naučiti. Razlikuje se od agresivnosti i pasivnosti po tome što su one forme ponašanja s kojima očito ljudi imaju manje problema pri usvajanju. Sve tri su prirodne forme ponašanja, nema ništa pozitivno ili negativno vezano za njih, već se radi o prikladnom odabiru i najkonstruktivnijoj formi ponašanja u nekoj životnoj situaciji.

Svako je sposoban ponašati se pasivno ili agresivno, ali većina ljudi ima tendenciju jednoj vrsti ponašanja. Jednako, svi imamo sposobnost asertivnog ponašanja, ali se mora više učiti nego drugi oblici ponašanja. Za pojavu asertivnog ponašanja nužno je posjedovanje odgovarajućih socijalnih vještina, kao i sposobnost razumijevanja tuđih osjećaja. Čini se da asertivnost svoju potpunu manifestaciju doseže biološkim, te u većoj mjeri socijalnim sazrijevanjem, a iz toga nadalje proizlaze i razlike u spolu.




Asertivnost pokazuje znatne razlike u odnosu na spol i spolne uloge. Spolne uloge su vezane za različite načine socijalizacije dječaka i djevojčica, te sa spolnim stereotipima. Asertivnost, a ponekad i agresivno ponašanje dječaka se potkrepljuje dok se isto ponašanje kod djevojčica najčešće sputava i oštro kritizira kao njima neprimjereno. Razlikujemo maskulinu spolnu ulogu koja je orijentirana na isticanje i postignuće, te femininu, orijentiranu na pokazivanje osjećaja i empatiju. Maskulina je tzv. instrumentalna, a feminina je ekspresivna spolna uloga.

Istraživanja pokazuju da je asertivnost tipična i poželjna za maskulino ponašanje. Žene koje u istim prilikama kao i muškarci pokažu asertivno ponašanje procijenjene su manje inteligentnima i dopadljivima, a u odnosu na žene neasertivnog ponašanja i manje fizički atraktivnima. 


Muškarci asertivnog ponašanja procjenjuju se kao inteligentniji, obrazovaniji i socijalno vještiji od muškaraca neasertivnog ponašanja. 

Očito je da su žene u nezavidnom položaju, pogotovo s obzirom na današnje društvene vrijednosti, koje uzdižu statusne simbole moći i uspjeha. No, iako su žene u startu „hendikepirane“ stereotipiziranjem spolnih uloga, ipak se te barijere sve više ruše, pa je tako sve popularniji pojam androginosti, tj. karakteristike posjedovanja željenih karakteristika i feminine i maskuline spolne uloge.


Asertivnost se često poistovjećuje sa agresivnošću. Glavna razlika je u tome što asertivna osoba ne ostvaruje svoja prava, interese, potrebe i želje tako što šteti drugim ljudima, dok agresivna osoba to čini. 

Asertivna osoba shvata da agresivnost može biti kratkoročno efikasna, ali da je dugoročno štetna jer kod oštećene osobe izaziva ljutnju, bijes i povrijeđenost, te dovodi do otvorene ili prikrivene osvetničke agresije, čime se ulazi u tzv. zatvoreni krug agresije. 



Asertivna osoba shvata da će dugoročno biti zadovoljna, ne tako što će druge frustrirati i učiniti nezadovoljnim, već tako što će zalažući se za svoja prava i interese uvažavati i želju drugih ljudi da ostvare svoja prava i interese. 

Agresivna osoba, za razliku od asertivne osobe, stavlja pred sebe obavezu da po svaku cijenu mora dobiti ono što želi, da sve zna bolje od drugih, da je vrijednija i pametnija od drugih. Za razliku od agresivne osobe, asertivna osoba smatra da svako ima pravo na svoje mišljenje, da je neslaganje normalna pojava, ali i da se pogledi na stvari mogu obrazložiti, te da se lični ciljevi fleksibilnošću i asertivnošću mogu ostvariti na obostranu korist.


Kao što je već spomenuto, asertivna se osoba bori za svoja prava ne ugrožavajući prava drugih ljudi

Ukoliko smo asertivni ne znači da ćemo uvijek dobiti ono što želimo, ali ćemo uvijek otvoreno i pošteno izraziti svoje želje i očekivanja. Asertivnim ponašanjem izbjegavamo negativne posljedice neasertivnosti i agresivnog ponašanja, te iskazujemo prihvaćanje odgovornosti za svoje ponašanje, čime zadobivamo poštovanje drugih ljudi, ali i vlastito.   

Piše: Azra Ravnjak Delibegović, psihologinja

Instagram