Kada žena zavoli muškarca...


Davni dan, vani mrak, hladno magla. Lijepa žena duge kose, u žurbi, između učenja i drugih obaveza, trči u obližnji kafić, na kratku kafu s prijateljicom da napravi mentalni odmak od svakodnevnice.


Ulazi u kafić, pun gostiju, jer to je vrijeme kada tamo treba biti viđen i vidjeti. Probija se kroz gužvu, uz isprike i stiže. Prijateljica je već tamo. Počinje njihovih pola sata i obavezna kafa sa šlagom, duža. 

Osvrćući se oko sebe, kroz gusti dim cigareta, ugleda oči, zatim osmijeh, koji svaka žena želi vidjeti. I to je to. Tu je bio početak i kraj njezinog svijeta. Nitko više ne može imati takve oči i osmijeh, pomislila je.

I on je „našao“ njene oči i osmijeh. 

Vrlo brzo nakon toga, više ništa drugo nije bilo važno. Upoznala je i njegove ruke. Tople, dugački prsti, nježni dodiri. Satima je mogla držati svoju ruku u njegovoj. Da, baš tako, njezina ruka u njegovoj. Kao što je i njezina duša bila u njegovoj.

Nije se bojala da će sve u trenutku nestati. Nije imala vremena za to. Uživala je u svakoj minuti i minute pokušala pretvoriti u vječnost. Duge šetnje, razgovori, nekad ozbiljni, ali uvijek uz sjaj tih očiju i toplog, pomalo zavodljivog osmijeha. 




Kao jako mlada, zacrtala si je kakav mora biti idealan muškarac, ne fizički, karakterno. Sve je to zaboravila u tim očima, rukama, razgovorima. 

Nježni dodir njegove ruke na njezinom obrazu, mekane usne i topli dah. To je bilo najvažnije na svijetu. Obaveze su se slagale po prioritetima. Ali sad je na prvom mjestu bio on. 

Ponekad nije trebalo izgovoriti niti jednu riječ. Samo blizina, ruka u ruci, nježni poljubac. Satima je mogla držati glavu na njegovom ramenu.

Vrijeme je donosilo nova iskustva. Njegove ruke u njezinoj dugoj kosi, dah na vratu i svilenu maramu preko njezinih grudi. Ništa na svijetu nije moglo zamijeniti taj osjećaj. Kako zamijeniti dodir tijela dvoje ljudi koji se beskrajno vole i tu ljubav ne izgovaraju. 

Nisu imali vremena uočiti različitosti karaktera, navika, prioriteta. I zašto bi? Ljubav je to. Kako ju pretvarati u stvarnost, kada je njihova ljubav magija. Neki su joj govorili da je to zaljubljenost, da je mlada i da će proći. Srećom, nisu bili u pravu.

Njihova ljubav je bila toliko posebna da si ju mogao osjetiti, ako si s njima u prostoriji. Ona je bila tu, nadohvat ruke, samo si morao pružiti ruku i uzeti dio. Njima taj dio ne bi nedostajao, jer bi ga vrlo brzo nadomjestili novom eksplozijom emocija.



Kako je moguće da postoji takav osjećaj, takva osoba, pitala se?! Čime sam to zaslužila? Zašto baš ja? Kratko su trajala razdoblja preispitivanja njezine sudbine. Brzo bi ih opet nadomještala ljubav. I bolje je tako.

Postoji. Jednom u životu se sretnu dvije osobe, dva para sjajnih očiju, dva osmijeha, dva daha i njezina ruka u njegovoj, njezina duša u njegovoj, njihove usne lagano dotaknute, tek toliko da osjetiš neizrecivu bliskost. Svatko ima nekog tko se zove „jednom u životu“. Sretni su oni koji su tog nekog našli. 

Sve ostale razlike su nebitne. Što može zamijeniti taj osjećaj? Nešto realno? Ljubav je tu da nas spasi od realnosti i učini posebnima, da nam izbriše obaveze, za koje možemo odvojiti neko drugo vrijeme. 

Ljubav se zove „jednom u životu“.  Nema drugih prioriteta, jer kada žena zavoli, samo je to važno i to je njezin osjećaj ljubavi, samo njezin, koji ju ispunjava do kraja. 

Piše: Nataša Matošin Grbić


Nataša Matošin Grbić rođena je i sa suprugom živi u Hrvatskoj. Po struci je magistar prava. Od 1995. godine radi u struci. Radeći s ljudima, stekla je veliko iskustvo, pa je life coaching, internet marketing i networking prirodni nastavak njenog života.




Pored navedenog vodi i Facebook stranicu Pokloni4you

Instagram