Pedeset nijansi plave



Veljača je mjesec ljubavi i neprekidno nas obasipaju riječima ljubav, Valentinovo, pokloni. Okruženi smo crvenom bojom. Baš sve je crveno oko nas. No, moja ljubav je obilježena plavom bojom.



Krenimo od početka i vratimo se u malo dalju prošlost. Ne mogu ni sebi priznati koliko je vremena prošlo. Sjećam se točno tog dana, dok sam još studirala, bio je rat i upoznala sam tog predivnog mladića. Prvi dani i mjeseci su bili obilježeni neplaniranim susretima, jer u ratu nisi znao tko će se gdje zateći. Još nije bilo vrijeme mobitela. Sjećam se i da sam mu dala broj fiksnog telefona, kraj kojeg sam onda sjedila i čekala njegov poziv. U to vrijeme je on za mene bio mladić u uniformi i svaki slobodan trenutak je provodio sa mnom.




Jednog dana me pozvao u svoj stan. Otvorivši vrata, ostala sam zapanjena. Sve je bilo savršeno čisto, svaka stvar na svom mjestu, a živio je sam. Skuhao mi je i kavu, iako ju ne pije, Mogu samo reći da je to bila najbolja kava koju sam ikad popila.

I onda sam se doselila ja. Sa mnom je stiglo nekoliko kofera stvari, vrećica punih, sam Bog zna čega. Kupaonica se napunila kremama, šamponima, parfemima i ostalom kozmetikom. Nedostajala je čaša za moju četkicu za zube, pa sam staru „zamijenila“ dvjema novima. Nisam ga mogla pitati, jer često nije bio dostupan. 

Krenula sam stavljati svoju robu u ormare i zaključila da ne postoji način da stane, kako god preslagivala stvari. Prirodni zaključak je bio, riješiti se „nepotrebnih“ stvari, kupiti još jedan ormar i tako sam konačno uspjela sve utrpati. Vrata ormara se nikad nisu mogla do kraja zatvoriti. 

Pretpostavljam da razumijete, da kad se žena useljava, odmah kupite još jedan ormarić za cipele. S posljednjom uguranom cipelom u novi ormarić, smatrala sam se useljenom. 

Ja sam učila, on je bio tamo gdje je bio, ali stan više nije izgledao kao kad sam prvi put ušla u njega. Knjige i skripte su bile na sve strane, šalica s kavom u ruci. Voljela sam učiti hodajući. U jednoj ruci kava, u drugoj skripta. I kad me netko prekine, normalno je odložiti šalicu i skripte tamo gdje si se zatekao.

Vjenčali smo se pred sam kraj rata, po završetku rata zaposlili i kompletno preuredili stan. Sjedili smo sretni, gledajući rezultat moje mašte i njegove racionalnosti. Svaka stvar je imala svoje mjesto. Onda je došao moj pravosudni ispit i opet su po cijelom stanu bile knjige, skripte, papiri, ali i to je završilo, uspješno.

Mladić s početka priče, sada moj muž, je beskrajno uredan, organiziran i samostalan. S ljubavlju sudjeluje u svim kućanskim poslovima, obožava naše pse i brine se o njima. Njemu jednostavno ništa nije teško. Sam ide u shopping. Nije od onih kojima žene kupuju odjeću. Svako toliko bi s kumom ili prijateljima otišao u shopping u neki od shopping centara. Jednom se vratio ozaren od sreće, kupio je šest majica i dvije trenirke. Pokazuje mi, a ja u šoku, sve majice i trenirke su plave boje. Objašnjava mi da nisu iste nijanse, nisu iste marke. Sve što je rekao je točno, ali ipak, sve su plave. 




S godinama se mijenjala moda, ali to se odnosi na kroj, ne i na boju. Zadana boja je plava. Nikada se nije vratio iz shoppinga, a da u vrećici nije bilo barem 70% plavih stvari. Naime, uveo je bijelu i sivu boju.

I tako se nedavno vratio iz trgovine s trenirkama, plavo-siva kombinacija. Te najviše obožavam. Kao i plave majice s bijelim kragnama. Kako se to pere, prolazilo mi je kroz glavu. Hoću li prvo oprati kragnu, pa onda ostatak, hoću li svijetlo sivu kapuljaču prati isto tako, jer je sve ostalo plavo na prekrasnoj trenirci?! 

Svojedobno je moj djed kupio baki novu perilicu za veš i kad ju je baka prvi put uključila, sjedio je kraj nje dva sata i gledao. Tada mi je to bilo smiješno i svi u obitelji smo stalno prepričavali taj događaj.

Jučer kažem mužu da se pere tamni veš i ako ima nešto što nije u košari da mi donese. Imam, kaže veselo i donese mi pedeset nijansi plave odjeće, sa sivim i bijelim dodacima. Nakon prvotnog šoka (a trebala sam se već naviknuti), kažem si, sve će biti u redu, stavim odjeću u perilicu, donesem stolicu, kao nekad moj djed i promatram. I bilo je u redu, ipak sam ja iskusna u održavanju pedeset nijansi plave boje.

Piše: Nataša Matošin Grbić

Nataša Matošin Grbić rođena je i sa suprugom živi u Hrvatskoj. Po struci je magistar prava. Od 1995. godine radi u struci. Radeći s ljudima, stekla je veliko iskustvo, pa je life coaching, internet marketing i networking prirodni nastavak njenog života.


Pored navedenog vodi i Facebook stranicu Pokloni4you

Instagram