Kako nam ljudi oko nas sabotiraju uspjeh i kako im to dozvoljavamo?



Završila sam pravni fakultet, koji nisam izabrala, niti voljela, zaposlila se i radila posao, ne sa strašću, već korektno i „pod moraš“. Nije se s pravom za šaliti. Htjela sam upisati medicinu, ali su moji roditelji „znali bolje“.


Na prijemni ispit sam išla, osim prava i na novinarstvo. I prošla, ali opet su moji roditelji znali bolje. „S pravom možeš biti novinar, ako baš želiš, a s novinarstvom ne možeš biti pravnik“, rekli su.

Sluša li me itko? Ne želim biti pravnik. Ne sluša, ali financira.

Udala sam se, sretno. To je bio moj izbor. Još smo zajedno.

Zaključila sam da su moje odluke, vođene nekad intuicijom, a ponekad i razumom, najbolje. Točno znam što hoću. No, nekako su me putem uvjerili da ne znam.




U prilog mog zaključka ide i činjenica da s radošću vodim svoj blog, a  i da me prepoznala urednica jednog portala, tako da sada pišem i za njih.

Svaki tjedan me urednica obavijesti da je moj članak među pet najčitanijih u tjednu i ne može vjerovati da prije nisam pisala. Jesam, pisala sam presude, rješenja, zaključke i sve što prethodi tim konačnim sudbonosnim odlukama za nečiji život.

Kad na početku popustite i udovoljite nečijim željama (one se u mladosti zovu roditeljski savjeti), znajte  da ste napravili kardinalnu grešku. Stvorili ste obrazac ponašanja, kojim  dopuštate drugima da znaju što je za vas najbolje.

Opirala sam se pravnom fakultetu, čak sam na trećoj godini rekla da ću odustati i otvoriti kafić. U inat. Naravno da sam ga završila, s onoliko volje koliko se rade najdosadniji kućanski poslovi.

Nisam htjela ići na promociju, ali su me uvjerili da moram, kako bih imala divnu uspomenu. I otišla sam. Promatrala sam to s aspekta da je završila moja najveća noćna mora. Krivo sam mislila.
Naime, diplomirani pravnik bez pravosudnog ispita teško može naći posao. Pa sam i to odradila.

Poslu sam se veselila, jer sam konačno imala svoj novac. No, kao da se sve urotilo protiv mene. Poslovi su uglavnom bili na određeno vrijeme ili bez mogućnosti napretka, a o kreativnosti da i ne pričam.

Svemir je kažnjavao moj strah da se suprotstavim onome što ne želim, što nisam imala petlju reći ne, kada je trebalo.

I tako se nastavilo do 2015. godine, kada sam prvi put rekla ne. Neću više slušati podrumske „stručnjake za sve“. Inače takve najviše volim. Uvjereni u svoje sposobnosti za sve, koje nemaju, ponosno upravljaju Titanicom. Nesvjesni da su na Titanicu, okružili su se ljudima koji su prvi put na takvom putu. Ali ih slušaju.

Ne, nisu me oni natjerali da odem. Prvi put u životu sam imala petlju i otišla. Znala sam što hoću. Nisam htjela ostati na Titanicu, jer svi znamo kako je završio. Nisam htjela potražiti lažnu sigurnost ni na nekom od drugih Titanica. Taj osjećaj zadovoljstva se ne  može opisati.

Najvažnije je da shvatite da ste vi sami svoj spasitelj. Vi ste u grču, vi se bojite, vi to trebate riješiti. A osobe koje su vam potpora, to trebaju i ostati.

Isto tako, budite svjesni da ne možete mijenjati druge ljude. Možda možete sebe. No nije bit u tome da promijenite sebe, već stav o sebi. Vjerujte, vrijedni ste svakog uspjeha.

Krenula sam među ljude, među stvarne poduzetnike, koji upravljaju svojim novcem i put me odveo na Business Cafe. Gdje su samo rad, ideje, iskreni savjeti, pozitivna atmosfera. Ne skriva se ni ona negativna strana poduzetništva. Ali što je to naspram ovih Titanica na kojima sam bila.

I kao šlag na tortu, odem na prošli Business Cafe, a tema je Imati petlju. 

Kako sam totalno promijenila svoj način razmišljanja i život, jedva sam dočekala taj dan. Jedan od gostiju je bio i Ekrem Dupanović iz BiH, koji 46 godina uspješno radi u medijima. Uspješni ljudi su u pravilu jednostavni, pa tako i g. Dupanović. Ispričao je ukratko svoju priču, no posebno me se  dojmio njegov skok s drveta da bi prišao Richardu Burtonu, koji je u to vrijeme snimao film u BiH. To se zove imati petlju.




U usporedbi s doživljajima koje imaju poduzetnici, moja odluka se čini mala, ali meni je iskorak u nešto novo, veliko. Hoću, mogu, znam, a ono što ne znam, naučit ću.

U međuvremenu se spremam za svoj skok s drveta.

Neki dan sam pokazala mami nekoliko mojih objavljenih članaka. Oduševljena je. I znate što? Obje smo u pravu. Ona, jer s diplomom pravnog fakulteta pišem (doduše nakon 20 godina) i ja, jer sam znala da to mogu i želim.





Za dodatnu inspiraciju pogledajte video prilog:







Piše: Nataša Matošin Grbić 

Nataša Matošin Grbić rođena je i sa suprugom živi u Hrvatskoj. Po struci je magistar prava. Od 1995. godine radi u struci. Radeći s ljudima, stekla je veliko iskustvo, pa je life coaching, internet marketing i networking prirodni nastavak njenog života.





Pored navedenog vodi i Facebook stranicu Pokloni4you

Instagram