Kako se osloboditi straha od toga šta će drugi reći o nama i odabrati novi početak?



Proljeće je. Cijela priroda se budi. Kao da život počinje iz početka. Jorgovan u mom dvorištu koji je izgledao cijelu zimu bez života, opet dobiva pupoljke. Opet počinje iz početka. Sve počinje iz početka. Religije širom svijeta imaju rituale obilježavanja novog početka. Nama poznat Hrišćanski praznik Uskrs.



Ja se radujem praznicima i ritualima. Nekako nas vraćaju svaki puta iznova da budemo svjesni tog novog početka. Da budemo svjesni da tu mogućnost imamo.


Koliko nas je u svom životu napravilo neki novi početak?

Pa svi. Svi smo jednom krenuli u školu, počeli samostalno da živimo. Ili počeli drastičnije početke, kao živjeti život u nekoj novoj zemlji.

Odlazak u drugu zemlju me nikada nije privlačio. Uvijek sam znala u šali reći:”Meni je i razglednica neke zemlje ili nekog mjesta dovoljna”.

Moj brat je uvijek maštao da ode negdje drugo. Kad god bih ga pitala, a zašto? Iz njega je navirala bujica riječi, kojima me pokušao ubjediti da tamo negdje čeka neki drugi on. I samo ako ode tamo, može napokon početi život iz početka živjeti.

Mogla sam ja negdje da razumijem da on ima avanturističku dušu i želi da vidi i druge krajeve i dijelove ove naše divne planete. Ali se nisam mogla složiti sa tim da tamo negdje čeka neko drugo njegovo ja.

Moj odgovor je uvijek bio:”Nađi sebe ovdje odakle potječeš, pa onda idi gdje god hočeš”.

I ne sluteći da će mene putevi navesti ovdje na sami kraj Evrope, odmah uz Sjeverno more.

Kako samo se autom vozili prema Rotterdamu sve više mi je padala na pamet rečenica:”Sve je ravno do mora”. Eh, pa ovdje jeste. Imala sam osjećaj da tačno pratimo zaobljenja zemaljske kugle. Sve mi se činilo tako prostrano i negdje u nedogled.

Pa je trebalo sebe naći u tom prostranstvu i nedogledu.

Moja najstarija kćerka živi već deset godina samostalno. Ovo dvoje koje su još kod kuće su 18 i 16 godina. Odgoj djeteta u principu nikada ne prestaje. Moja najčešće ponavljana rečenica upućena njima je :

"Vaš otac i ja smo vam samo jedan primjer kako život može da se živi, a vi ste osobe za sebe i naravno da će te birati život po sebi. Ali se iz svakog primjera može nešto naučiti.”

Pa tako i ovdje. Ja vam mogu ponuditi samo jedan mali djelić mog razmišljaja i iskustva. Mojih previranja i traženja.

Možda nekome pomogne.

Tako me moj novi početak u Holandiji naučio da sam morala prvo da znam ko sam ja sama. Da budem svjesna sebe. 

Nisam ja to svojoj voljom odlučila i rekla sebi: "Hajde da vidim ko sam.” Ne, bila sam prinuđena. Kao i svi koji se odluče na novi početak.

Prije nego li krenemo kao odgovorne osobe u kreiranje svojih novih početaka neophodno nam je da se upoznamo.

Često i kao coach napominjem da moramo biti svjesni svojih kvaliteta, imati poštovanja za sebe i sebe voljeti. Toliko je treninga da tu svoju samouvjerenost razvijemo što bolje.

Svi se osjećamo bolje ako nas drugi vide pozitivno. Volimo komplimente, jer su nam oni potvrda da stojimo pozitivno u životu.

Na koji način izgraditi sebe i svoj ego, okrenuti samo na sebe i u sve većem strahu da svoj ego ne izgubimo?

Moramo biti oprezni da u toj borbi za svoj ego ne doživimo još veći poraz. Pa ćemo biti automatski ugroženi i onda tražimo grupu sličnih ega i mislimo da pripadamo toj grupi.

Šta je to onda sa našim egom?

Biti bez ega zvuči tako pozitivno, zvuči biti na nekom višem nivou svog umnog i emotivnog nadograđivanja, napominju u literaturama o spiritualnosti.

I pored idealne slike “oslobađanja od ega” ne možemo ga se tek tako potpuno osloboditi.

On nam treba da ne doživimo da nas pokolebaju, obeshrabre ili potpuno sruše.

On nam je potreban kao pokretačka snaga da u svijetu nešto postignemo.

Od čega onda treba da se oslobodimo?

Ono čega u biti treba da se oslobodimo je strah.

Strah da posmatramo prirodu i svijet oko sebe i vidimo da smo mi samo mala mrvica svega toga. Strah da udahnemo punim plućima i da budemo svjesni da je to veliki dar koji nam je dat. Strah da akceptiramo postojanje svega oko nas i da sve to što postoji ima svoju ulogu i svoj razlog.

Strah da budemo svoji. Strah da nas se ne povrijedi. Strah da ćemo pasti ili posustati. Strah da će neko imati više i bolje.

Taj strah rađa u ljudima mehanizam za odbranu, gdje napuhuju svoj ego kao balon da bi se odbranili. Gdje su skloni napadanju za samoodbranu i promjenu.

A u današnjem svijetu je toliko napuhanih balona koji iz tog straha troše energiju samo da bi se napadima odbranili, dokazali da su bolji.

Sigmund Freud (otac psihologije) nije bio zainteresovan za spiritualnost, pročitah u jednom članku.

On nam je nešto dao i proširio vidike na naučnom polju. Ali čovjek nije samo tijelo i čestice. Nije samo objekat za izučavanje i mijenjanje. Čovjek je i spiritualno biće.

Spiritualni učitelji kažu:”Ego je samo strah i stara bol”.

Ako smo u stanju osloboditi se tog straha šta će drugi misliti o nama, koliko su drugi bolji od nas, straha da ne radimo dovoljno dobro. Onda smo samo svoji.

Svoji ko od majke rođeni, krhki, ali prirodni i kroz tu krhkost još jači i otvoreniji prema drugima. U smislu da su nam drugi potrebni i mi njima. Da nam je potrebna priroda oko nas i mi njoj. Da su nam potrebne sve životinje i mi njima.

Oslobođeni smo straha od boli.

Ono što ostaje smo mi sami.

Mi sa svim svojim kvalitetima, mislima i uvjerenjima kojih koristimo u svakodnevnom životu.

Zato je važno da ljudi ne slijede egoizam, cinizam i negativnosti. Sa tim elementima zatvaramo sve mogućnosti, kreativnosti i dobra.

Oslobodimo se straha i dokažimo da može drugačije.

Način na koji razmišljamo kreira naš život. Naša svijest učestvuje u stvaranju naših života.

Mi nismo pasivne žrtve u svijetu koji propada.

Mi smo aktivni stvaraoci, a evolucija nije takmičenje već suradnja. Zato je jako bitno raditi na sebi i sebe emotivno i duhovno usavršavati.

Sretna vam sva nova buđenja i novi počeci.

Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice. 

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja. 

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim. 

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina. 

A od septembra dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji” Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi 
"Život".

Instagram