Anksioznost – Jesu li vaši strahovi "normalni"?




Anksioznost je jedna od osnovnih ljudskih emocija. Mnogi kritičari današnjeg društva tvrde da je anksioznost bazično stanje modernog društva. Umjerena doza anksioznosti djeluje kao čuvar od nevolje i opasnosti, pa tako anksioznost ima i adaptivnu funkciju. Bilo bi nenormalno da ne osjetimo dozu anksioznosti kada se susrećemo sa svakidašnjim izvorima stresa. 


Kada se borimo sa njima rješavamo problem tako što se suočavamo sa njima. Koristimo strategije kao što su relaksacija i rješavanje problema, kako bi smanjili stres. Za druge prevelika doza anksioznosti može poremetiti socijalno ili profesionalno funkcionisanje. 



Tada govorimo o anksioznim poremećajima.

To su ozbiljni emocionalni poremećaji koji ispunjavaju život osobe preplavljujućom anksioznošću i strahom koji su hronični, intenzivni i mogu se progresivno pogoršavati ukoliko se ne tretiraju. Obuzeti napadima panike, opsesivnim mislima, noćnim morama ili neprestanim zastrašujućim fizičkim simptomima, neki ljudi sa poremećajem anksioznosti postaju zatvorenici vlastitih misli. 

Uobičajeno, poremećaji anksioznosti se razvijaju tokom rane adolescencije ili ranog odraslog doba. Anksiozni poremećaji mogu biti vrlo iscrpljujući, a za društvo vrlo skupi. 


Oko trećina svih mentalno bolesnih ljudi ima jedan od anksioznih poremećaja. Anksioznost se manifestuje na tri načina:

Kognitivne manifestacije anksioznosti se dešavaju na nivou misli. One se kreću od blage brige do panike. Ozbiljne forme mogu uključivati vjerovanja da dolazi zlo (smrt ili kraj svijeta), preokupacije nepoznatim opasnostima ili strah od gubitka kontrole nad tijelom. 
Bihevioralne manifestacije anksioznosti uključuju ponašanja ljudi. One mogu biti predstavljene kroz izbjegavanje situacija koje izazivaju anksioznost... kao kada student koji se boji javnog nastupa, izbjegava vježbe na kojima se očekuje verbalna prezentacija. Osobe koje osjećaju ekstremnu anksioznost u javnosti mogu jednostavno da se zatvore u kuću, umjesto da rizikuju mogućnost napada u javnosti. 
Somatske manifestacije su promjene u fiziološkim ili biološkim manifestacijama. One uključuju: ubrzano disanje, suha usta, hladne ruke i stopala, proljev, čestu urinaciju, vrtoglavicu, lupanje srca, povišen krvni pritisak, pojačano znojenje, mišićnu tenziju i probleme sa varenjem. 
Poremećaji anksioznosti ne uključuju gubitak kontakta sa realnošću. Većina ljudi koji ih imaju, mogu da se nose sa svakodnevnim obavezama. Oni su svjesni nelogičnosti i apsurdnosti svoga ponašanja, ali ga ne mogu kontrolisati. Nekada provode sate pokušavajući da savladaju svoje strahove, ali bezuspješno. Ova preokupacija može dovesti do emocionalnog stresa i maladaptivnih ponašanja, kao i do problema u odnosima.
POREMEĆAJI ANKSIOZNOSTI

Generalizovani anksiozni poremećaj (GAP). Karakterišu ga izražena i nerealistična zabrinutost koja traje šest mjeseci ili duže; kod odraslih, anksioznost se fokusira oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Ove brige prate fiziološke reakcije: lupanje srca, mišićna tenzija, uznemirenost, drhtavica, problemi sa spavanjem, loša koncentracija i kontinuiran strah i nervoza. Ove osobe se lako prepadnu i vječno su napete.



Panični poremećaj. Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Da bi napad bio kvalifikovan kao panični napad potrebno je da osoba prijavi naglu pojavu bar 4 od 13 simptoma, koji su većinom fizički osim 3 kognitivna: depersonalizacija (osjećaj odvojenosti od tijela), strah od umiranja, strah od gubitka kontrole ili strah od ludila. Neke osobe mogu razviti agorafobiju (strah od napuštanja kuće), koja se javlja iz straha da će se panični napad desiti na javnom mjestu i da će se osoba osramotiti time što će se onesvijestiti ili izgubiti kontrolu nad tjelesnim funkcijama ili pokazati strah pred drugima. U ovom slučaju osoba dobija dijagnozu paničnog poremećaja sa agorafobijom. Somatski simptomi su: boli ili pritisak u prsima, nesvjestica, gušenje, valovi vrućine ili hladnoće, mučnina ili nelagoda u stomaku, osjećaj trnjenja, ubrzan rad srca, osjećaj davljenja, znojenje i drhtavica.

Specifične fobije. Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.

Socijalna fobija. To je intenzivan strah od sramoćenja u jednoj ili više socijalnih situacija. Osoba vjeruje da će u datim situacijama uraditi nešto što će je osramotiti ili učiniti da izgleda glupo ili smiješno. Osoba shvata da je njen strah iracionalan, ali ne može da ga promijeni. Socijalne fobije se dijele na: nastupne (strah od sviranja instrumenata, javnog govora, jedenja u restoranu, korištenja javnog wc – a i sl.), ograničeno interakcione (strah od određenih socijalnih situacija kao što su: odlazak na sastanke, interakcija sa autoritetom i td.) i generalizovane 
(anksioznost vezana za gotovo sve socijalne situacije ). Ljudi koji imaju socijalnu fobiju imaju smanjen osjećaj lične kontrole nad događajima u svom životu, te očekuju da će ih drugi odbiti ili negativno ocijeniti što vodi ka osjećaju ranjivosti kada su u blizini ljudi koje doživljavaju kao prijetnju.

Opsesivno-kompulsivni poremećaj (OKP). Kod ove vrste poremećaja anksioznosti, osobe imaju uporne, ponavljajuće misli (opsesije) koje odražavaju pretjeranu anksioznost ili strah; tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala (kompulzija) s ciljem oslobađanja od anksioznosti uzrokovane opsesivnim mislima. Postoji 5 tipova kompulsivnih radnji: čišćenje, provjeravanje, ponavljanje, slaganje i brojanje. Mnoge osobe praktikuju više od jednog tipa.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su posmatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenedna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Kako bi osoba dobila dijagnozu PTSP – a ona mora proživljavati ličnu traumu kroz jedan od sljedećih načina: ponavljajuće misli, slike ili percepcije događaja; snove; osjećaj da se trauma ponovo dešava (iluzije, halucinacije, disocijativni fleš – bekovi); intenzivan psihološki nemir pri susretu sa objektima koji podsjećaju na traumu; te fiziološka reakcija na gore navedene objekte. Osoba također proživljava podražaje vezane za traumu kroz najmanje 3 od navedenih načina: izbjegavanje misli, osjećanja ili konverzacija vezanih za traumu; izbjegavanje aktivnosti, mjesta ili ljudi koji pobuđuju sjećanje na traumu; nemogućnost sjećanja na određene aspekte traume; smanjen interes za učestvovanje u aktivnostima; osjećaj odvojenosti od drugih; osjećaj skraćene budućnosti. Za dijagnozu PTSP – a potrebno je pokazivati bar 2 od navedenih simptoma povećanog uzbuđenja: poteškoće sa spavanjem razdražljivost; problem sa koncentracijom; naglašena opreznost; prevelika osjetljivost i plašljivost.



Instagram