Rim nije sagrađen za jedan dan ili kako postati i ostati strpljiv?



Promatrajući svijet oko sebe, pa i sebe samu, strpljenje je rijetka, ali poželjna vrlina. Poznato je da strpljenje sve pobjeđuje, da je ljubav strpljiva, strpljen-spašen. Iako je puno lakše živjeti strpljivo i oduvijek je strpljivost cijenjena, pomaže, kako u svakodnevnom životu, tako i na poslu, čini mi se da smo sve manje strpljivi.



Poznajem vrlo malo ljudi koji su po svojoj prirodi strpljivi.Neki su svjesni da nisu strpljivi, pa polako izgrađuju sami strpljenje, a većina bi sve odmah.

I samoj mi je nekad teško biti strpljivom. Danas sam bila na kavi s bivšom kolegicom, s „onog“ posla (kojeg iz ove perspektive gledam kao školu koju treba zaobići u velikom luku) i konobarica ćaska s nekim ljudima. Vidi nas, ali joj ne pada na pamet uzeti narudžbu. Morala sam malo intervenirati.




Kad sam došla kući, razmišljajući o tome, pitala sam se zašto mi je to trebalo. Imala sam ugodno društvo i čemu se živcirati.

No sačuvati živce u situacijama u kojima nam se čini da uzalud trošimo svoje vrijeme ili nas netko jednostavno vuče za nos nije nimalo lako, posebno u vrijeme brzog životnog ritma, sve većih zahtjeva koji se postavljaju pred nas, svakodnevne izloženosti stresu.

Iako nije lako, itekako se isplati vježbati strpljivost. Pri tome samokontrola nije jedini cilj, jer ako samo zatomljujemo reakciju, postoji opasnost da prije ili kasnije negdje eksplodiramo i izbacimo sve što smo potisnuli.

Važno je promijeniti pristup rješavanju problema i pogled na svijet.

Rekla bih da je bitno pomiriti se s tim da na neke stvari ne možemo utjecati i da ih ne možemo ubrzati. Službenica na šalteru neće raditi brže ako otpuhujemo ili glasno  komentiramo.

Jedino što takvim ponašanjem možemo postići jest da dodatno živciramo sebe i ljude oko nas.

Možda bi trebali pokušati biti racionalniji. Zapitajmo se je li red u banci, duže čekanje kave, vrijedno gubitka živaca.Ionako većinu onoga što nas živcira vrlo brzo zaboravljamo.

Ne treba shvaćati sve osobno. Ne događaju se nezgode samo nama i nije sve upereno protiv nas. S onim što nam se događa suočavaju se i drugi ljudi i najčešćeje u pitanju rezultat spleta okolnosti.

Pokušajmo poštivati druge i dopustiti im da budu drugačiji od nas. Budimo svjesni da nitko od nas nije savršen. Nekada i naše reakcije zahtijevaju strpljenje i toleranciju drugih.

Kada putujemo na more i s mora, uvijek autocestom, imam osjećaj da je cijela država baš tad krenula našom rutom. Onda još s radija stiže obavijest da je baš tamo gdje smo mi kolona od ne znam ni ja koliko kilometara. Hvatam se za glavu, tražim vodu, hranu. Ali, situacija se ne mijenja i uzalud se uzrujavam.

I na kraju, duboko udahnem, stanemo na prvom stajalištu s restoranom, popijemo kavu, prošetamo psiće i vratimo se u, čini nam se bržu kolonu. Možda i nije brža, ali smo mi opušteniji.

Kažu da je smijeh najdjelotvorniji način opuštanja. Kako da se smijem koloni od 17 kilometara? Što je tu smiješno, ponekad mislim. I shvatim. Ja, ja sam smiješna, jer reagiram u istoj situaciji na isti način. Imam mogućnost izbora. Ili ostati kod kuće, ili se upustiti u avanture kao što je putovanje na more, čekanje konobarice, šalterske službenice (koja stigne i telefonirati dok ju čeka desetak ljudi).




Tako sam se ipak odlučila posvetiti sebi i usredotočiti se na pozitivnu stranu svake situacije, jer kažu da ni Rim nije sagrađen za jedan dan.

Za dodatnu inspiraciju pogledajte video prilog:





Piše: Nataša Matošin Grbić

Nataša Matošin Grbić rođena je i sa suprugom živi u Hrvatskoj. Po struci je magistar prava. Od 1995. godine radi u struci. Radeći s ljudima, stekla je veliko iskustvo, pa je life coaching, internet marketing i networking prirodni nastavak njenog života.



Pored navedenog vodi i Facebook stranicu Pokloni4you

Instagram