Filozofija života: kako živjeti život iz bajke?



Primjećujem da ljudi uglavnom razmišljaju o prolaznosti života. Rijetko se život dovodi u vezu sa promjenama, raznolikošću koja ga možda i najviše krasi. Svaki životni period nosi neke svoje navike, hobije, želje, interesovanja. 
Sad razmišljam o mom životu i interesovanjima koja su me pratila. Pisanje je definitivno jedno od onih interesovanja koje je i dalje aktuelno. 

Najviše volim da kad se izvučem iz kreveta skuham jaku crnu kafu (kod nas poznatu kao turska kafa) i u njoj uživam satima. 

Ljudi koji me poznaju u vezu sa mnom bi doveli uglavnom dvije riječi „osmijeh“ i „pričanje“.

Ali dok ispijam tu prvu jutarnju kafu niti pričam, niti se smijem. Jednostavno uživam. 

Eto, to uživanje u toj jutarnjoj kafi je također nešto što me jako dugo prati. Ranije sam se pitala zašto tu prvu kafu obično zovemo jutarnja ako se nakon ludog izlaska probudimo poslije podneva?! 

I što više pitanja sebi postavljam to mi je odgovor sve jasniji – godine. 

S’ godinama počinjem da volim da ustajem ranije (izgleda da sam još mlada čim mi je buđenje u zoru još uvijek strano ;), ali definitivno mi sve više prija jutarnje uživanje. 

Kažu da se najbolje kreacije događaju u jutarnjim časovima. 
Pa ja sad primjećujem da se i ovo promijenilo s godinama. Ranije smo bili ubijeđeni da se magija dešava noću, prisjetimo se Pepeljuge kao i mnogih drugih likova koje su nam bajka nudile. Jedno je sigurno, ako se sa godinama promijenilo vrijeme nastanka magije onda definitivno dugujemo svijetu nove bajke.




Razmišljam o tim novim bajkama. Ko bi mogao biti novi tvorac istih? Vjerujem da ste se svi sad to zapitali – ko će nam dati neke nove bajke, sa novim glavnim likovima u novim pričama. Je l’ nam je zaista potrebno to pitanje?

Živimo ludačkim životom današnjice. Gubimo se u hiljadu i jednom pitanju, bez pravog odgovora. Nekad mi se čini da odgovor ne dobijemo samo zato jer „nemamo vremena“ da ga čujemo. I tako u vrtlogu žurbe zaboravljamo na mnoge stvari. 

Zaboravimo koliko je bitno voljeti najbliže, posvetiti im vrijeme, a naročito zaboravljamo koliko je bitno voljeti sebe i sebi posvetiti vrijeme. Danas već imamo gomilu načina da naučimo ponešto o tome kako voljeti sebe. 

Ono što nam otežava tu ljubav prema sebi je gomila naučenog o tome kako je sebično misliti na sebe, a ne na druge. 

Čim zaboravimo na riječ „sebično“ već smo na dobrom putu da se zaista zaljubimo u sebe.

Al’ da se vratimo na bajke. Hajde da zamislimo da je svako od nas tvorac bajki. Kako bi naše bajke izgledale? Bajka svakog od nas bi izgledala baš onako kako bi svako od nas zaista želio da živi. 
Probajte, napišite svoju bajku i recite da li je to ustvari vaša projekcija života... 
Ja pišem bajku i svaka stranica te bajke izgleda baš kao nešto što bih mogla opisati ako bih dobila temu „Moj najdivniji dan“. 




Ako vam je teško napisati bajku, napišete po tezama elemente koje vaša bajka ima i pokušajte svakog dana da ispunite najmanje jedan od njih. 

S vremenom će se broj neispunjenih smanjivati, jer će vam se osladiti. 
Osladiće vam se kad shvatite da život nije ništa drugo nego bajka koju sami pišemo. Pa hajde da budemo „bajkopisci“!

Piše: Marina Cvetković

Marina Cvetković, dipl germanista, rođena u Kragujevcu gdje sam i završila Filološki fakultet – njemački jezik i književnost. Trenutno živim i radim u Beogradu. Držim časove njemačkog jezika preko Skype-a. Pišem blog.

Obožavam da čitam, šetam, vozim rolere i kuham. Volim ljude, imam dosta poznanika i nekolicinu pravih prijatelja. Oko sebe imam divne ljude.

Instagram