Kako povratiti izgubljeno samopouzdanje?



Da bi izgradili samopoštovanje potrebno nam je poštovanje i cijenjenje drugih. Svatko od nas želi čuti da je nešto dobro ili, još bolje, odlično napravio. No, kao da je ljudima teško izgovoriti te riječi pohvale za tuđi rad, što god to bilo.
Sjećam se djevojčice koja je veselo krenula u osnovnu školu. Već u prvom polugodištu su počeli problemi. Zadatke je, s još jednim dječakom, rješavala brzo i s lakoćom, a ostatak vremena su se njih dvoje zabavljali. Učiteljica je pozvala roditelje i oboje su bili kažnjeni. 

Nedugo nakon toga, utvrđeno je da su iznad prosječno inteligentni i da ih treba dodatno zaposliti. Izostala je prva pohvala, tako potrebna u tom trenutku. Jer tada se počinje graditi samopoštovanje.

Ista ta djevojčica je počela plesati. Silno je voljela ples. Ali iz nekog, njoj nepoznatog razloga, nikada nije dobila glavnu ulogu u predstavi. Nakon dvanaest godina je izgubila volju za plesom. 

Nakon što je završila fakultet po izboru roditelja, počela je raditi. Ni to nije izabrala sama. „To je odličan posao, moraš biti sretna da si ga dobila“, govorili su joj roditelji.



Radila je, ne s ljubavlju, ali korektno i odgovorno. S vremenom je promijenila nekoliko poslova, ali nikada nije čula da bi direktor nekome rekao hvala. 
I onda je otputovala na godišnji u Kanadu. Nasmijani ljudi na svakom koraku. Pristojni, diskretni. U svakoj trgovini nenametljivo ljubazni. Poslodavci se zahvaljuju radnicima za obavljeni posao i daju im plaće, bonuse, povišice.

Vratila se u Hrvatsku i odmah na novi posao, s novim direktorom. Naizgled srdačna osoba, a ispod osmijeha se krije rudnik nedostatka odgoja, nepristojnosti, frustriranosti. Polako je sve to izlazilo na površinu, zajedno s kritikama.
Napokon je shvatila. Vrijedna je i jedinstvena. To može procijeniti samo, isto takva osoba. Postavila si je pitanje zašto kroz cijeli svoj život ide sa željom da neki nebitni ljudi otkriju njenu pravu vrijednost. Ni učiteljica, instruktorica plesa, direktori nisu bitni.
Volontirala je ona svojedobno, sve da bi stekla nova znanja i iskustva. Ali jedno je volontirati u dvadesetima, a drugo u četrdesetima. I koliko dugo treba volontirati, često se pitala. Jer nagrada bi bila potvrda njenog dobrog rada. I opet je počela gubiti volju. No, na kraju tunela se pokazalo svjetlo.


Otkrivši svoju pravu vrijednost, svoju misiju, otišla je za novim izazovima, posve ispunjena i zadovoljna.

Za dodatnu inspiraciju pogledajte video prilog:




Piše: Nataša Matošin Grbić

Nataša Matošin Grbić rođena je i sa suprugom živi u Hrvatskoj. Po struci je magistar prava. Od 1995. godine radi u struci. Radeći s ljudima, stekla je veliko iskustvo, pa je life coaching, internet marketing i networking prirodni nastavak njenog života.


Pored navedenog vodi i Facebook stranicu Pokloni4you

Instagram