Kako pobijediti negativne razgovore koje vodimo sami sa sobom?



Svi smo se barem jednom u životu našli u iznimno teškim situacijama. Tada nas obično preplave tzv. „negative self-talks“ ili crne misli. Sjećam se svoje prve traume, ali stvarno traume, kada sam u prometnoj nezgodi zadobila ozljedu kralježnice. Vjerujte mi da sam u trenutku udara točno znala da sam ozljedila kralježnicu. 


Školski primjer nesnosne boli u trbuhu, o čemu nas uče na prvoj pomoći. Imala sam 34 godine, puna života i zadnje što sam htjela je provesti život u kolicima. 

Iako su me liječnici uvjeravali da će sve biti u redu, ta moja glava je stalno proizvodila negativne misli i slike. Suze su mi se slijevale niz lice danima. Tri mjeseca sam ležala nepomično, na leđima, obitelj me umivala, prala mi zube, hranila. 

Kada je prošlo tri mjeseca, u bolnici su mi priznali da je bilo kritično i da sam za dlaku izbjegla kolica. I umjesto da se veslim tim riječima, ja sam sebe i sve oko sebe uvjeravala kako sam bila u pravu.




Nekad nije važno biti u pravu. Važnije je slušati druge, koji vam žele dobro, iako vi to ne vidite ili ne želite vidjeti. Jednostavno se osjećate sigurni s tim crnim mislima. Strah vas je i pomisliti da će biti dobro, jer nemate plan za to dobro.

Nakon dosta vremena, izborila sam se s tim mislima (ne kažem da sam ih pobijedila), ali se sjećam svog prvog izlaska sa suprugom na kavu. 

Bila je to kratka kava od dvadesetak minuta, jer duže nisam mogla sjediti, ali taj osjećaj sreće da sam ponovo među ljudima, da živim, da sam dobila drugu priliku, bitno me promijenio. 

Nikada neću zaboraviti taj dan i te pozitivne emocije, ni stol za kojim za sjedila, stolicu, kaput koji sam kupila tog dana.

Takve emocije treba pamtiti i kada god vam naiđu negativne misli, odmah se prebacite na najsretniji događaj i osjetite sve ono što ste tada osjetili.

Mene je, a vjerujem da nisam sama, život odlučio nagraditi s još jednom lekcijom, koju ljudi zovu mobbing. Ja ne. Za mene je to neadekvatno ponašanje pojedinih osoba, znak njihove slabosti, nemoći, a i onih koji su odlučili da ti neki budu baš na takvom mjestu i obavljaju taj posao.

Kako je to događaj od prije godinu dana, sjećam se svakog detalja, a i zapisala sam sve što se događalo u tim danima. Nisam osoba koja bi znala komunicirati na takvom nivou, pa mi je ta, doktori kažu trauma, bitno narušila zdravlje. 

Prva tri mjeseca bila sam zaokupljena pretragama, doktorima i svojim crnim mislima. Najgore su bile noći. Nisam mogla spavati, a ja u razgovoru, naravno negativnom, sama sa sobom. Gdje sam pogriješila, što sam napravila. Vjerujem da je mojim bližnjima bilo nemoguće živjeti sa mnom u tom razdoblju.

Kada sam malo naišla, počela sam čitati, gledati na You Tube-u sve što je imalo veze sa sličnim situacijama. I ono što me zapanjilo je da su se svi vrtili u krugu negativnih razgovora sami sa sobom, neprestano su prepričavali svaki trenutak, izgovorenu riječ, psovku. Shvatila sam da rade posve krivu stvar. 

Kao prvo, smatraju se krivima za ponašanje drugih osoba. Drugo, prepričavanjem ružnih događaja, ponovo prizivaju one iste loše emocije kroz koje su već prošli. Čemu?

Sjetila sam se svoje prve tragedije i dana punog pozitivnih emocija, a i bilješki koje sam vodila za vrijeme tog zadnjeg nemilog događaja. U to vrijeme, nije postojao dan kada se ustanete iz kreveta i sretni ste što hodate, ali bila je tu obitelj i prijateljica. Dobila sam zadatak. 

Kao što sam pisala te bilješke, ako zatreba, sada ću pisati pozitivne stvari. Kava s prijateljicom, dobar nalaz, sunčani dan, šetnja i vrijeme provedeno s mojim psićima. I tako dan po dan. 

Znalo se događati da istovremeno plačem i pišem što je bilo lijepo taj dan. Ali takvih je dana bilo sve manje i manje, a lista pozitivnih događaja sve više.

Danas znam da mi se tada dogodila najbolja stvar u životu. Nisam se predala. Nisam čekala da prvo budem sretna i jaka, pa da onda nešto napravim sa svojim životom. Upravo suprotno, radila sam sve da dođem do toga gdje sam sad, sretna, jaka, slobodna, zadovoljna i iznad svega zahvalna. 

I kad me ljudi pitaju kako sam uspjela doći do toga da pišem za dva portala i živim ovakav život, rekla bih im da od uključivanja u negativne razgovore sa sobom i čekanja da postanete sretni, nema ništa. 




Pokrenite se, na silu mijenjajte negativne razgovore s pozitivnima, ako treba i uz suze, kao i ja. Vrijeme ide, a vrijeme je život koji prolazi. Imamo samo jedan život, pa budimo sretni što veći dio života.



I da, bit će dobro, zato pripremite plan za to dobro.

Za dodatnu inspiraciju pogledajte video prilog:




Piše: Nataša Matošin Grbić


Nataša Matošin Grbić rođena je i sa suprugom živi u Hrvatskoj. Po struci je magistar prava. Od 1995. godine radi u struci. Radeći s ljudima, stekla je veliko iskustvo, pa je life coaching, internet marketing i networking prirodni nastavak njenog života.








Pored navedenog vodi i Facebook stranicu Pokloni4you

Instagram