Koliko je "dozvoljeno" lagati u ljubavnoj vezi?


Imala sam drugaricu Mirelu* u srednjoj školi, koja je upoznala divnog mladića Nenada*.

Na prvom spoju slagala mu je da je iz mješovitog braka (u strahu da će je zbog drugačije religije neće prihvatiti), te da joj se mama zove Jelena, a nena Hanka (ups, pred njim "majka") Rada. Još mu je rekla da ima 18 godina (čitajte 17) i da je četvrti razred srednje škole (bila je treći). 

"Iskrena" ljubav planula je između njih te su uskoro proslavili i godišnjicu. Nenad ju ju satjerao u ćošak pitanjima o maturi, maturalnoj ekskurziji, koji će fakultet upisati, te mu je napokon priznala da je treći razred srednje škole i da će tek da napuni 18 godina. Zaljubljeni Nenad joj je oprostio.

Priča je dobila zaplet kada je Nenad rekao da je kupio karanfil za njenu mamu i da dolazi njenoj kući da joj ga uruči. Uspaničena Mirela i prijetila je i preklinjala majku da se predstavi kao Jelena i sa njom izvodila "probne" razgovore, kako se ženi ne bi "omaklo" kad bude upoznala Nenada. Jadna žena bila je "primorana" i sama lagati, te je tog 8. marta odglumila ulogu "Jelene". Drama se nastavila. Sretnim sticajem okolnosti nena "Rada" živjela je u drugom mjestu, pa nije morala i ona da pripremi svoju "glumačku tačku".



Nenad i Mirela proveli su zajedno još jednu godinu, nakon koje je njihova veza koja od početka nije ni bila sazdana na čvrstim temeljima, usljed nedostatka povjerenja i burnih ljubomornih scena i okončala. Siroti Nenad i dan-danas (koliko mi je poznato) živi u uvjerenju da mu se nesuđena punica zvala Jelena.

Često se pitam šta bi se desilo da ju je Nenad zaprosio i da su odlučili da započnu zajednički život ili da je sticajem nekih okolnosti doznao da je bio lagan dvije godine, ne samo od kćerke, nego i od njene majke(!)? 

Da bi joj (im?) oprostio, kao što je prešao preko njene prve laži? Ako bi joj oprostio, da li bi joj uopće više išta vjerovao? 

Da li bi je ostavio? Ako bi je ostavio, da li bi narednoj djevojci vjerovao ili bi izigravao detektiva?

Da li se veza utemeljena na lažima od početka može uopće nastaviti bez da se ne uguši u još većim lažima, jer jedna laž uvijek vuče drugu?

Nije rijetkost da ljudi s namjerom da impresioniraju partnera na (prvom) spoju govore ono što misle da bi druga strana željela čuti, kako bi se svidjeli drugoj osobi. 

Ili se slažu sa svakom izgovorenom mišlju, riječju i stavom druge strane, kako bi ostavili utisak da imaju puno toga “zajedničkog” ili da razmišljaju “isto”.

O sebi govore samo najljepše stvari, a ono što im kod druge osobe smeta, presute (I pretvaraju se da im ne smeta).




Ponekada, bilo zbog "sindroma manje vrijednosti", kada osoba nema dovoljno samopouzdanja i duboko u sebi ne vjeruje da je dovoljno dobra da bi se drugoj strani svidjela, bilo zbog želje da se drugu stranu impresionira kako bi se prekrižila još jedna “recka” i imponovalo svom egu (“femme fatale“ ili "playboy" sindrom) osoba može ići do toga da ne samo uljepša sliku o sebi malim, “bijelim” lažima, već i da počne lagati.

Lagati o tome koliko zarađuje, gdje radi, kako se zove, koje je religijske pripadnosti, kako živi “život iz snova”, kako ima interes za stvari koje se drugoj strani dopadaju, kako je zanima rad, hobiji i interesi druge osobe (iako je to možda to daleko od istine).

Laganje i “uljepšavanje svoje slike” možemo analogno zamisliti kao lijepo dekorisanu tortu, koja izgleda primamljivo i “de luxe”, ali je lošeg okusa. Može se dobro “prodati” no nakon što je kupac proba, razočarenja neće manjkati i vrlo je vjerovatno da će se odlučiti da je vrati. Možda ne toliko ni zbog toga što je lošeg okusa, već zbog toga što je očekivao da je puno više od prosječne torte, a na kraju ostao razočaran s osjećajem da je bio izmlanipulisan i izvaran. 

Prije ili kasnije, istina uvijek “izađe na vidjelo”, jer koliko se god dugo oba pretvarala da je neko ili nešto što nije, nakon što provede određeno vrijeme sa drugom osobom, “opustiće” se dovoljno da će joj promaći neka “sitnica” koja će je odati. Bila to riječ, gesta ili životni scenario.

Laganje i pretvaranje može dobro “prodati” osobu za jednu večer ili kratko vrijeme (nekome se kao Mireli sa početka teksta posreći da potraje dvije godine). 

Dugotrajan i kvalitetan odnos gradi se na povjerenju i međusobnom poštovanju. Oboje navedeno se gubi nakon saznanja da je druga osoba lagala nešto ili sve o sebi.

Čak i ako se izrečene laži oproste, sumnja će uvijek nagrizati povjerenje u vezi. Neko ko vas je slagao jednom, vrlo je vjerovatno da će opet. Ne možete toj osobi više nikada potpuno vjerovati, koliko god da biste i htjeli. 

Pretvaranje i laganje osim što će kraktorajno dati lažno samopouzdanje, kompenzaciju egu i kratku ljubavnu romansu “kao iz bajke”, dugoročno neće donijeti ništa više od razočarenja i prezira. 

U hindusitickoj filozofiji postoji termin MAJA, koji označava iluziju ili ono što je nestvarno ali mi svojom površnom percepcijom, čulima i “zemaljskim” željama za kojima žudimo toliko budemo zavedeni iluzijom da vjerujemo da je to realnost. 

Što vrijedi ako se neko zaljubio u iluziju (lažnu sliku o nama), a ne u osobu kakvu zaista jesmo? Jednom kada shvati da je sve u što je vjerovao i volio bila MAJA, ostaje samo praznina i razočarenje. 

Isti tako, ukoliko se mi ne svidimo drugoj osobi onakvi kakvi uistinu jesmo, onda ta osoba nije “prava” za nas, niti smo mi za nju. Trebamo je pustiti da ode nekome drugome ko će biti njena “srodna duša”, a isto to učiniti i sami. 


*Imena u tekstu su izmijenjena

Instagram