Kako napuniti svoje "baterije"?




Sjećam se postojalo je jedno drvo u Šumaricama (najljepši park u Kragujevcu), baš nekako drugačije od svih. Kad sam bila mala djed nas je često vodio tamo. 


Gledam sad neke slike iz detinjstva i svaka druga iz Šumarica je baš pored tog ili na tom drvetu, naizgled drvo k’o drvo. Ali ne, to je ono posebno drvo. Možda sam mu ja dala na posebnosti i važnosti, ali zar to nije i najbitnije?! Zar to ne radimo sa svim stvarima i ljudima? Ne rodi se osoba kao posebna, niti je neki predmet poseban po difoltu. Mi smo ti koji dajemo ljudima i predmetima na važnosti. E tako sam ja ovom drvetu dala neki poseban pečat. 
Šumarice su inače raj na zemlji. To je jedna oaza zelenila iako je to ustvari spomen park i posvećen je ne tako lijepom događaju, ali opet bih se vratila na to da mi sami dajemo pečate mjestima, ljudima, predmetima. Tako sam ja Šumarice pečatirala jednim šarenim pečatom.






Svako godišnje doba je u Šumaricama rajsko. Zimi je tu gomila djece koja vuku sanke uz veća ili manja uzvišenja ne bi li uživala u spuštanjima. Mnogima sanke i nisu potrebne, jednostavno se skotrljaju. Ljeti su Šumarice bijeg svakoga od vreline gradskog asfalta. I opet ćete čuti dječiju graju i predivnu muziku šumskog orkestra. 

Mislim da svako ima (ili treba da ima) svoje mjesto. To može biti samo komadić zemlje, predivan lokal, bašta, krov... gdje god, gdje se osjećamo potpuno mirno. Mnogi bi sad pokušali da me demantuju, ali usljed ovog modernog načina života i ne osvrćem se više na razne potrebe ljudi da mi pokažu da griješim, da je to nešto smiješno ili što vole da kažu „ne tako cool“. 

Ja živim brzo, radim dosta. Ali nikada mi to nije bilo izgovor za nedostatak vremena. Da, uvijek nedostaje malo vremena, ali osvješćivanjem onoga što radimo ne da samo pravimo dovoljno vremena, već nam ostaje i malo vremena za dosađivanje.

Prije nekoliko dana sam bila u svom rodnom gradu (Kragujevcu). Sad dosta drugačije doživljam grad nego ranije. I tačno je kad kažu da ne znaš dok ne odeš... Šetam onim ulicama, prolazim pored mjesta gdje sam provodila najdivnije i one ne tako divne trenutke, srećem drage ljude, poznata lica i radujem se svakom. 

Ljudi koji mene poznaju reći će vam da sam ja osoba koja obožava ne samo samu riječ ZEN već i upražnjavanje istog. Mnogi to doživljavaju kao nešto sebično, neprilagodljivo drugima. Ali ja to ne bih povezala sa tim. 

Već sam dosta puta pisala o tome da sebičnost nije negativna osobina, da ne postoji osoba koja je u pravu – svi smo za sebe u pravu, ako sam drugačija od tebe, ako se ne smijem tvojim šalama, nisi ti neduhovit/a niti sam ja. Ne bih se ja puno bavila objašnjavanjem pojma drugačiji, time neka se bavi onaj koji taj pojam ne razumije ;)








Volim minut za sebe. Volim one trenutke kad radim baš ono što ja želim, sa kim želim, gdje želim. Postoje ljudi koji nekako čudno djeluju na nas. To su ti ljudi kojima mi dajemo poseban pečat. Postoji jedno biće, vrlo često govorim i pišem o njoj, možda ću se sad ponoviti. Moja sestričina. Moje mezimče, voljeno biće. 

Opšte je poznato, vjerovatno i naučno dokazano da su djeca melem za dušu. Moja sestričina uskoro puni pet godina. Svi trenutci provedeni sa njom čine moj život posebnim. Momenti kad čujem to „tetka“ – svijet zaista stane. Pored nje se osjećam kao neki uređaj koji se priključuje na punjač. A ona je savršeni punjač, radi bez greške.

Postoje mjesta koja čudno djeluju na nas. Drvo u Šumaricama. To je definitivno jedno od mjesta koja čine da se ja osjetim drugačije. Dovoljno mi je da provedem svega nekoliko minuta ispod tog drveta i moja baterija je puna. 

I na kraju bih vas pitala zašto uvijek tražimo izgovor u vremenu ako znamo da možemo da „pečatiramo“ neko mjesto, neke ljude i dobijemo sve ono za čim tragamo dok nam baterije ostaju na „rezervi“?


Piše: Marina Cvetković

Marina Cvetković, dipl germanista, rođena u Kragujevcu gdje sam i završila Filološki fakultet – njemački jezik i književnost. Trenutno živim i radim u Beogradu. Držim časove njemačkog jezika preko Skype-a. Pišem blog.

Obožavam da čitam, šetam, vozim rolere i kuham. Volim ljude, imam dosta poznanika i nekolicinu pravih prijatelja. Oko sebe imam divne ljude.

Instagram