Jednostavan recept za detoks stresnog života



Kakav dan. Čini mi se kao da sam hiljadu stvari danas odradila a ustvari, kad malo razmislim, ništa više nego inače. Čak možda i manje. Ali valjda i ovo vrijeme... pa mi se sve nešto čini. Jeste  li primjetili koliko često ljudi koriste vrijeme kao glavni uzročnik mnogih stvari?! 

Ja posvećujem dosta pažnje samoj riječi „vrijeme“. I ako mogu da primjetim uvijek mi nekako fali još koji minut. 

Da, da, ja sam jedna od onih koji nikad ne dođu na vrijeme.  Ali izgleda da vrijeme ne fali samo meni. Čitav svijet negdje juri, žuri. Ljudi se stalno žale kako im dan kratko traje, ali zato su im 2 minuta na pješakom prelazu/semaforu jako duga. 
Previše pažnje posvećujemo tome da li ćemo i kako nešto stići da uradimo, umjesto da uživamo radeći baš tu istu stvar. 
Opet je tu bila nekakva reklama u kojoj su baš to rekli „ljudima je malo 24 h, ali im je čekanje na semaforu dugo“. Ali da, baš jeste... i ja sam svojevremeno govorila da mi dan kratko traje, a često sam čula sebe da govorim kako mi vikend proleti brzo, ali zato radna nedjelja nikako. Svako od nas je imao onaj momenat kad se kazaljka na satu jedva pomijera. Ti momenti su naročito poznati i bliski školarcima. Sad iz ovog ugla mogu reći da mi je školsko vrijeme brzo proletjelo. 

Razmišljam o toj kazaljci na satu. Držim u ruci sat i posmatram kazaljku, tkz sekundaru. Zaista se lagano pomijera. Počela sam da osvješćujem svaki tik i svaki tak koji kazaljka proizvede. I znate šta – koooliko sam samo vremena dobila.

Da se vratim ja na reklame (izgleda da su mi one neiscrpan izvor inspiracije ;). Ne znam da li je zbog mog fokusa ali često nailazim na reklame o raznim vrstama detoks aparata, masaža, ishrane i sl. I sve je to super, ali zašto niko ne govori o „alatkama“ za detoks života? 



Osjećam da se stalno ponavljam ali zaista je ludačko vrijeme u kom živimo. Ne govorim samo o brzini života, govorim i o tome koliko smo postali „sebična“ bića. 

Biti „sebičan“ nije loše ali nisam sigurna koliko smo mi naučeni da tako živimo. Otkad se rodimo neko brine o nama. Prvo su to roditelji, zatim nastavnici, profesori, kasnije naš partner brine o nama... I tako se vrtimo u krug dok ne dođemo u neke godine kad naša djeca brinu o nama. 

Upoznala sam dosta jako dobrih i brižnih ljudi, koji veoma poštuju i vole svoje najbliže, koji su brižni partneri, roditelji, djeca, prijatelji. I jako je lijepo imati takvog nekog u svom okruženju. 

Svi volimo da nas okružuju ljudi koji brinu o nama i koji nas vole, zar ne? A onda, ako u jednom trenutku, trenutku koji je baš nama bitan, taj neko „nije tu“ – šta se onda dešava? Osjećamo se izdato, iznevjereno, usamljeno, ljuto, bjesno... I odjednom smo zaboravili koliko je bilo trenutaka kad je taj neko bio tu.  
I sad ne mogu a da se ne zapitam zašto zbog jednog trenutka, ma koliko da je bitan, zanemarimo sve one druge trenutke. 

Eh, mislim da je tu odgovor na to koliko smo naučeni da živimo kao „sebična bića“. Možda će me neko sad pogrešno shvatiti jer su nas uvijek učili da je sebičnost negativna osobina. Ali ja se zaista ne bih složila sa tim. Biti sebičan znači misliti na sebe (naravno da postoji i ona druga strana definicije sebičnosti, ali ovdje ne govorim o njoj).

Sjedim večeras sa drugaricom, ne, da se ispravim, sjedim večeras sa prijateljicom i baš smo oplele po raznim temama. Odjednom ona je spomenula „proste ljude“ i to koliko ih voli u svojoj blizini. 
Da li ste se nekad preispitali kakve ljude volite da imate u okruženju? Da li su to baš onakvi ljudi kakve zaista imate trenutno oko vas?
I sada ako bih morala da svedem sve u jednoj rečenici mogla bih da zaključim da smo mi sami sebi najbolja „alatka“ za detoks života. 




Recept za ovaj detoks napitak bi onda bio:


* Kašičicu vremena sipajte lagano, tako da osjetite svako zrno,



* Tome dodajte neograničen broj ljudi koji na vašim licima izazivaju osmijeh (količinu dodati po sopstvenom ukusu),



* Sve to pomiješati sa osvješćenim trenutcima (sa svakim tik i svakim tak),



* I u napravljenom napitku sebično uživajte...


Piše: Marina Cvetković

Marina Cvetković, dipl germanista, rođena u Kragujevcu gdje sam i završila Filološki fakultet – njemački jezik i književnost. Trenutno živim i radim u Beogradu. Držim časove njemačkog jezika preko Skype-a. Pišem blog.

Obožavam da čitam, šetam, vozim rolere i kuham. Volim ljude, imam dosta poznanika i nekolicinu pravih prijatelja. Oko sebe imam divne ljude.

Instagram