Kako odmoriti i tijelo i dušu ovoga ljeta?



Drage moje, evo ga juli nam je otvorio vrata. Školska godina se privela kraju.
Poprilično olakšanje. Moje dvoje djece koji su još kod kuće od 16 i 18 godina napokon mogu malo da odahnu, a i ja sa njima. Kada ide sve po planu i  držiš svoj  život pod kontrolom sa pubertetlijama je uvijek gužva i bučno. Kada se njihove obaveze, hobiji, ljubavi i zaljubljivanja saberu sa njihovim hormonima, onda nam je kuća često tijesna. Sve u svemu ja sam lično zrela a godišnji odmor!


Imam sreću da ga provodim u Hrvatskoj na jednom ostrvu u Dalmaciji odakle potiče moja baka. A još veću sreću imam da to ostrvo nije bas turistično, pa izgleda da vrijeme tamo stoji ili bolje rečeno da vrijeme tamo ni ne postoji. Prvim korakom  kojim kročim sa broda  i prvim udisanjem jakog mirisa svih eteričnih ulja  lavande, origana  i ruzmarina vraćaju mi se  bakine priče. 





Ista klupa pored crkve na kojoj je i ona sjedila sa svojim prijateljicama, na kojoj ne sjede  možda više isti  ljudi , ali sigurno sjede njihovi potomci. 

Kao što sam i ja jedan od potomaka koji se svake godine vraća da korača  jednostavnijim stazama. Da uživam u jednostavnosti koja na izgled nudi malo, a u suštini dobivam  ogromno.

Ta jednostavnost i oporost ostrvskog života me uvijek malo uspori i opomene da cijenim vrijeme koje imam i ne samo da ga cijenim nego da ga na puno prirodniji način koristim.

Za sve što zaista želimo  je od neprocjenjljive vrijednosti da odvojimo vrijeme.

Vrijeme ne možemo kupiti kao što ga ne možemo ni šparati. Sve mašine koje koristimo šparaju nam vrijeme,  ali nam automatski prave takve situacije da nam je jos veća gužva. Danas imamo za puno stvari  mašine. Možemo puno stvari da radimo,  začas i usput.

Da začas i usput  ubacim veš ili suđe u mašinu, da začas odgovorimo na poruke i meilove, začas ovo začas ono tako između drugih poslova.

I šta nam se dešava sve sto radimo začas pravi nas da smo pod  pritiskom da da imamo osjećaj da smo nešto zaboravili, da moramo još puno toga, začas. Sve što radimo sa pola posvećenog vremena nikad ne završavamo i nikada nema kraja.

Tako da izgovori nemam vremena za nešto su sasvim razumljivi, jer usput i začas nam se nagomila jako puno toga za što nam ponestaje vremena.





Komplikujemo sami svoj život.

Vrijeme moramo  odvojiti, uzeti vremena za nešto.

Ako ga uzmemo  onda ga i imamo.

Uzeti vrijeme znači vrijeme kreirati.

Uzmite vrijeme planirajte ga na miru.

Sve oko nas ima ritam.

Obaveze,poslovi i odmor se međusobno smjenjuju.

I cvijet se otvara ujutro, a zatvara uveče.

Jedino mi ljudi izgubimo ritam i nemamo vremena, jer  smo si usput nametnuli da se sve uvijek mora.

Ali ne može se uvijek sve!

Bezbroj dijeta je na temu oslobađanja od kilograma.
Ali kilogrami nam dolaze  i od nedostatka vremena.

Ja bih prije preporučila i uvela info-dijetu na temu oslobađenja od info zalogaja pod kojima podrazumjevam oslobađanje od prenatrpavanja informacijama preko svih vrsta medija.

Mi žene smo pogotovo podložne ovoj vrsti pretrpavanja , jer medij nam omogućava kontakt sa drugima a mi žene to volimo. Svi kontakti preko face book, instagrama, meilova su predivni, jedino se moramo čuvati info-gojaznosti.

Zato ostavimo na nekoliko sati ili jedan dan telefone, kompjutere  i pojednostavimo si život, nađimo vrijeme.

Zaboravljamo da je život jednostavan ako znamo jednostavno da ga živimo.
A jednostavno živjeti život znači živjeti po osjećaju koje je našem tijelu potreban.

Ako smo umorni- odmorimo se malo.
Ako smo napeti-  opustimo se.

Jednostavan život znači graditi kontakt sa našim tijelom, našim srcem i našim stomakom. Ako nas malo boli stomak, on nam šapuće da nešto nije u redu. Naš umor kaže da moramo stati.

I moje tijelo kaže da moram stati i da mi treba odmor.
Idem da  uzmem vrijeme, da se prepustim sebi i uživam u jednostavnosti života.

Idem minimalno da koristim telefon i ostale aparate.
Ići ću na kupanje rano, kada je more još mirno i ozareno jutarnjim suncem.

Suđe i veš ću prati na ruke. Ručak će mi biti riba koja je ulovljena u zoru prije izlazka sunca, a praviti ću je vani na roštilju ili vatri.  Preko podne ću čitati i odmarati, a predveče sjediti na klupi pred crkvom družiti se sa mještanima i pričati kako su naše bake i djedovi prije živjeli.

Od srca vam želim ugodan  ljetni odmor i da se na svoj način prepustite jednostavnosti i nađete svoje vrijeme.


Piše: Vanja Beukelman-Pavlović, lifecoach i kognitivni terapeut

Vanja je rođena u Tuzli, a živi već 20 godina u Holandiji. Majka je troje djece. U Holandiji radi kao lifecoach, (životni trener), te daje treninge i pomoć klijentima koji hoće nešto više da postignu u životu ili naprave radikalne promjene. Davala je časove bosanskog jezika, jer je po struci nastavnik, a trenutno vodi i radionice "balkanske kuhinje". Uživa u muzici i obožava da se druži te stiče nova poznanstva. Zanimljive su joj životne priče koje su joj neiscrpna inspiracija.

Instagram