Kako se odmoriti i otpustiti (bez dalekog putovanja)?


Vraćam se prije neki dan s posla i pokušavajući da se probijem kroz masu ljudi ne bi li ušla u autobus promatram sve te ljude. Nema veze što taj autobus nije onaj koji onaj čekaju, gospođa i gospodin se ne žele pomjeriti ni milimetar kako bi neko od nas prošao u nadi da ne mora stajati još narednih 15ak min čekajući sljedeći.
Promatrajući sve te ljude razmišljam i o meni (kako je ovo sad narcisoidno zvučalo :). Svjesno kontrolišem moje misli i ne dozvoljavam da me iznerviraju postupci drugih ljudi. Zadovoljno izlazim iz autobusa i krećem ka podzemnom prolazu. 

Imam osjećaj da mi se po licu razvlači osmjeh i odjednom postajem jedna od onih ljudi koji se smiju sami sa sobom idući ulicom. Čak ni u telefon ne gledam. Samo koračam i smješkam se. 

U jednom trenutku čujem neke predivne glasove koji odzvanjaju u prolazu. Nailazim na par tinejdžera koji sviraju i pjevaju. Ko god je prošao tog dana kroz taj prolaz nije ostao ravnodušan, ljudi su koračali sa razvučenim osmijesima. I ja sam „pojačala“ osmjeh.

Moj najbolji prijatelj me je iznenadio svojom posjetom. Uživala sam u druženju i svim trenucima koje smo iznenada dobili. Šetajući Knez Mihailovom ulicom razgovaramo o tome koliko ovaj grad grli ljude koji su tu. Ja relativno kratko živim u ovom gradu (mislim da ipak treba da prođe decenija da bih boravište nazvala dugim), ali nijednog trenutka se nisam osjetila kao stranac. Možda malkice usamljena u početku, ali to je valjda zbog same promjene i „ostavljanja“ svih dragih lica daleko. 




Ne znam koliko neko ko nije otišao može da shvati taj osjećaj. Ali i on prođe. I tako ćaskajući o zagrljaju grada, drugar reče jednu odličnu rečenicu „Mjesto ti jednostavno ili „legne“ ili ne“. Naizgled tako obična rečenica... ali opet dolazim do toga koliko je običnost neobična. Apsolutno je tako – nešto ti ili „legne“ ili ne.

Naročito u ovom sad periodu često čujem ljude koji umorno govore o tome koliko ne mogu da dočekaju odmor. 

Na svakom koraku se govori o tome gdje će otići, ne daj Bože da ne mogu nigdje da idu (iz bilo kog razloga), pa to je samo jedan korak od depresije i nezadovoljstva – propade im ljeto.

Imam sreću da živim u gradu sa rijekom, sa dvije rijeke. Sa predivnim mjestima za svačiji ukus. U ovom gradu postoji mjesto za bijeg od bilo čega. Milion mjesta za restart organizma. 

Slažem se sa tim da gužva zna dosta da umori, da su u ovom velikom gradu ljudi prilično nervozni. Ali možda kad bismo obratili pažnju na sve ono što nam pruža neko mjesto, možda bi nam se fokus pomjerio sa nervoznih ljudi i velikih gužvi i odjednom bismo primjećivali sva ta mjesta na kojima bismo sretali raspoložene i nimalo nervozne ljude.

Svako od nas upadne u minus fazu. Svako ima loš ili ne baš tako dobar dan. Ja npr. kad imam minus faze volim da čitam knjigu, meditiram ili pišem. Od skoro sam svoj punjač našla i na bazenu. Opšte je poznato da voda opušta. Razgovor sa dragim prijateljima mi je uvijek dobra doza relaksacije.

I opet dolazimo do istog zaključka. Nekako mi se čini da uvijek završavam na isti način ali to samo pokazuje da je to zaista tako.




Uvijek nekako tragamo za nečim a ne vidimo da nam je to nešto ispred nosa. 

Ako ne postoji, onda ga definitivno možemo napraviti. Ne moramo pobjeći kilometrima daleko da bismo pronašli mjesto za odmor.


Savršeno je putovati, upoznavati nova mjesta i ljude, nove kulture. Čovjek vrijedi koliko jezika govori i koliko je mjesta obišao. Ali to je ono predivno sa čime sebe častimo. Ali ponekad je to idealno mjesto baš tu gdje smo sada...

Piše: Marina Cvetković

Marina Cvetković, dipl germanista, rođena u Kragujevcu gdje sam i završila Filološki fakultet – njemački jezik i književnost. Trenutno živim i radim u Beogradu. Držim časove njemačkog jezika preko Skype-a. Pišem blog.

Obožavam da čitam, šetam, vozim rolere i kuham. Volim ljude, imam dosta poznanika i nekolicinu pravih prijatelja. Oko sebe imam divne ljude.

Instagram