Ako se ne usudite sanjati, nećete to ni ostvariti...



Ova nedjelja je baš ješno počela. Imam utisak da od ponedjeljka ne prestajem da jedem. Kažu da je doručak baš bitan, da se treba lijepo najesti i onda imamo energije za cijeli dan. Kod mene izgleda ne važi to pravilo. Ako se ujutru najedem cijelio dan imam potrebu da se dobro najedem. Nikada nisam bila jutarnji tip. Mislim da to stalno govorim. I vrapci na grani to znaju i zato kod mene cvrkuću tek posle 10h. :) I to je valjda navika. 
Sve više čujem ljude kako govore o navikama. Počeli smo da koristimo tu riječ, čini mi se, svaki put kad bismo da opravdano nešto. Nekad mislim da ljudi žive život iz navike. Eto, tako treba, moramo da ga živimo, rodila nas majka i šta ćemo sad ... I na tom putu života koji živimo iz navike zaboravili smo na naše snove.


Djeca imaju dosta snova. Uvijek sa osmijehom govore šta bi željeli da budu kad porastu. Maštaju o tome, zapravo vizualiziraju a da ni ne znaju. Onda teže ka ispunjenjima sna. Žele nove igračke a onda svakoga dana prolaze pored radnje i zamišljaju kako bi se divno igrali sa njima. A onda na kraju uvijek dobiju, zar ne?! 

Ne znam zašto su djeca u nama dozvolila da prestanemo da sanjamo...





Danas sam dosta razmišljala o snovima. Ako bolje razmislim, u poslednje vrijeme generalno mislim o snovima. Možda je to počelo onog trenutka kad je tata počeo da me posjećuje samo u snovima. Hvatala sam sebe da jedva čekam da zaspim ne bi li se srela sa tatom. Onda bismo nekad samo tako ćutali a nekad bismo se dugo grlili. Ne tako često čula bih po neku riječ. U trenucima kad mi tata puno nedostaje ja samo zamislim da je ovaj život koji živim ustvari ono što sanjam, a da je stvaran svijet onda kad odem kod tate u san.

I tako živeći u tom „drugom svijetu“ počelo je svašta da mi se dešava. Uvijek sam bila fokusirana na ono što ja zaista želim. 

Tamo sam okružena ljudima koje volim, ljudima koji pune moje baterije, onima koji prave predivne linije na mom licu, linije zvane osmijeh. Mnogi su zaboravili na te linije, zaboravili su da te linije nikako ne treba da budu čak ni prave a kamoli iskrivljene na dole. Ta linija treba da je uvijek iskrivljena na gore, otvorena na gore : ) 

Mislim da bismo mogli da počnemo i to vježbamo, kako kriviti liniju na licu u pravom smijeru. Vjerujem da će svima da se svidi. Tj ne sumnjam nimalo u to.

Razmišljala sam o djetetu u meni. To dijete me je molilo da se prisjetim svega što na mom licu krivi liniju u pravom smjeru. Počela sam da se prisjećam. Pa ko može da odbije to maleno divno dijete. Postavljalo mi je bezbroj pitanja koja su imala čudne odgovore. Podsjetilo me je na moje snove. Na sve ono o čemu smo sanjali dok smo odrastali, dok smo odrastili maleni čovečuljak u meni i ja.





Vjerujem da smo svi u ovom ludom vremenu u kom živimo (opet ja „kukam“ na vrijeme :) zaboravili šta smo sanjali kao mali. 

Srećom, svako od nas ima to maleno stvorenje u sebi koje može da ga podsjeti na to. Garantujem da bismo zaista bili srećni kad bismo se sjetili naših snova i počeli da ih živimo. Pa hajde da pustimo dijete u nama da nas podsjeti pa da vidimo kakav će rezultat biti.

Piše: Marina Cvetković

Marina Cvetković, dipl germanista, rođena u Kragujevcu gdje sam i završila Filološki fakultet – njemački jezik i književnost. Trenutno živim i radim u Beogradu. Držim časove njemačkog jezika preko Skype-a. Pišem blog.

Obožavam da čitam, šetam, vozim rolere i kuham. Volim ljude, imam dosta poznanika i nekolicinu pravih prijatelja. Oko sebe imam divne ljude.

Instagram