Kada se usudimo pokazati svoju slabost, ranjivost postaje snaga!
12:31
Dragi moji, skoro četvrt vijeka živim ovdje u Holandiji. Čitavu jednu mladost. Dovoljno dugo da potpuno upoznam i doživim drugu kulturu. Zahvalna sam i sretna da imam definitivno dva mjesta na Zemaljskoj kugli kojima potpuno pripadam. To je naš Balkan i Holandija. I svi moji putevi se kreću između ova dva mjesta, gdje sam i dušom i srcem podjednako prisutna. Naučila sam balansirati između dvije kulture. Sve balkanske kvalitete upražnjavam i širim dalje ovdje u Holandiji. Pa mislim se zašto ne bih i malo ove holandske kvalitete širila na Balkan.
Kod nas se često čuje:
”Ma, Zapadnjaci su jako hladni i na odstojanju!”.
Ništa čudno, tako sam i ja mislila, dok se iz godine u godinu nisam uvjerila da iza te hladnoće stoji ogromna toplina i humanost. Uvjerila sam se i kada posmatram svoju djecu, od kojih su prvo dvoje naši pravi Balkanci, a najmlađa kćerka prava Holanđanka, po držanju i ophođenju. Najveća razlika u te dvije kulture je da imaju različito mjesto za “emociju”. Nama Balkancima su emocije na prvom mjestu, pa onda racio, a Holandjanima je prvo racio pa onda emocije. Opet kažem, sve ima svoj razlog.
Mi smo temperamentni, jer smo ugrijani suncem, obogaćeni prirodom... Brda, ravnice, jezera, rijeke, more… Nema šta nemamo…
Svi se osjećamo ponosno za to što imamo i s pravom. Svim mojim Holandskim prijateljima zastaje dah u grlu kada skupa posjećujemo naše predjele. Možete da zamislite kako se ja onda osjećam, ponosno.
Holanđani su trezveni. Kalvanisti, bez hierarhije. Možeš biti najljepši i najbogatiji, za njih su vi samo ljudi.
Oni nemaju prirodna bogastva. Imaju Sjeverno more sa kojim se bore od kako znaju da postoje. Vjetar i kiša su nekada nemilosrdni,
a oni ranjivi. Za drugi osjećaj i ne znaju. Ne mogu reći da su ponosni na svoje more, jer im je toliko puta u povijesti razorilo nasipe i odnijelo puno života.
I stoljećima su svjesni te krhkosti i ranjivosti. Ne stide se poraza. Ne stide se nemoći. Ne stide se hendikepa i bolesti. Ne stide se činjenice da perfekcija ne postoji. Naučili su stoljećima da prihvataju stvari onakve kakve su i da mojenjaju ono što mogu, da bi sebi olakšali život i napravili ga kvalitetnijim. Naučili su da je Sjeverno more nemilosrdno i da ako žele da imaju zemlju moraju da se bore za nju.
Nova istraživanja pokazuju da će zbog povećanja nivoa mora jedan dio Holandije opet nestati. Ponovo će ga more progutati. Opet priroda pokazuje svoje zube. A oni su svoju vjekovnu ranjivost i krhkost pretvorili u snagu. Snagu da se bore. Da grade bolje nasipe.
Ono na što su oni ponosni su rješenja i kompromisi kojima se nose sa svim što ih snađe. Oni su ponosni na svoje rezultate i pobjede nad prirodom. Oni znaju šta znači biti ranjiv i slab.
Kada se usudimo pokazati svoju slabost, nestaje emocionalna zaštita.
Sjećam se kada sam radila kao prosvjetni radnik, kada sam u nekoliko pozorišnih predstava stajala pred publikom i pričala svoju priču. Tada sam stajala pred djecom i roditeljima ili publikom i skinula sam sa sebe okove emocionalne zaštite. Bilo me stid i bojala sam se. Bila sam nesigurna.
I tada mi se desilo nešto sasvim čudno. Niko nije vidio moju slabost, moj sram i moj strah. Svi su to vidjeli kao moju snagu! To mi je dalo osjećaj olakšanja i pripadanja.
Nemojte misliti da mi je svejedno da li se moji tekstovi čitaju u ovom magazinu i da li su moji klijenti zadovoljni sa mnom. Ne radi se toliko o mojoj sujeti. To je moja razgolićenost i emocionalna sloboda, da vam se predstavim onakvom kakva sam i da sa vama podjelim svoja unutarnja razmišljanja, ponekad previranja i dvoumljenja.
Ako nam uspije da se otvoreno predstavimo onakvi kakvi smo bez stida, onda smo u stanju sa ljudima živjeti i osjećati zajedništvo. Onda je relacija sa drugima na sasvim jednom drugom nivou. Onda nestaje strah i bol.
Ili, bolje reći, strah i bol ostaju, ne možemo ih izbrisati gumicom, ali to doživljavamo više kao neki YouTube video. Ostaje zabilježen i visi negdje u eteru, ali su to onda strah i bol s kojom se može živjeti.
Ako nam uspije da se otvoreno predstavimo onakvi kakvi smo bez stida, onda smo u stanju sa ljudima živjeti i osjećati zajedništvo. Onda je relacija sa drugima na sasvim jednom drugom nivou. Onda nestaje strah i bol.
Ili, bolje reći, strah i bol ostaju, ne možemo ih izbrisati gumicom, ali to doživljavamo više kao neki YouTube video. Ostaje zabilježen i visi negdje u eteru, ali su to onda strah i bol s kojom se može živjeti.
Sada ne znam da li sam ja ovo naučila u ovih četvrt vijeka , boravaka u Holandiji, ili sam se igrom sudbine našla baš ovdje da mi potvrdi i ojača nešto što je već bilo u meni. Bilo kako bilo, sretna sam i zahvalna sa svoja dva mjesta na Zemaljskoj kugli i sa svim sto mi oni nude.
Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"
0 komentari