Savjeti pishologa za pravilan odgoj djeteta


Da bi roditelji kao par bili uspješni u odnosu sa djecom, neophodno je da imaju usaglašene vaspitne stavove. Za mentalno zdravlje djece važni su sljedeći procesi: brižnost roditelja, emocionalno vezivanje ili privrženost, osnovno povjerenje i bazična sigurnost.  


Brižnost podrazumjeva roditeljski odnos koji je ispunjen ljubavlju, toplinom, razumjevanjem i prihvatanjem djeteta i komplementarna je sa emocionalnim vezivanjem. Nasuprot brižnosti koja pruža preduslove za optimalan razvoj, prezaštićivanje predstavlja neadekvatan odnos između majke i djeteta. Ono podrazumjeva pretjeran kontakt između majke i djeteta, sputavanje djeteta u igri s vršnjacima, pretjeranu kontrolu nad djetetom, nametanje roditeljske volje i stavova i sl. Prezaštićena djeca u kasnijem razvoju mogu patiti od neurotskih poremećaja (prije svega anksioznih i fobičnih) i od poremećaja ličnosti.
Stabilna ili sigurna emocionalna veznost je posljedica takvog odnosa između djeteta i roditelja u kome su roditelji adekvatno pružali djetetu ljubav, zaštitu i pomoć i pravovremeno odgovarali na signale djeteta i njegove potrebe. U kasnijem životu ovakve osobe su otvorene za odnose sa drugim ljudima i imaju povjerenja u druge. 
Kod anksiozno-izbjegavajućeg tipa vezanosti djeca su u kasnijem razvoju povučena, nespretna, nepovjerljiva. Sticanje osnovnog povjerenja jedan je od najbitnijih preduslova mentalnog zdravlja. Osnovno povjerenje obuhvata pozitivan stav osobe prema sebi i prema drugim ljudima, osjećanje povjerenja u druge i osjećanje samopouzdanja. Deficit osnovnog povjerenja se u kasnijem uzrastu može manifestovati povlačenjem u sebe, socijalnom izolacijom i strahom, a ovakvi obrazci ponašanja uslovljeni su strahom od ponovnog emocionalnog povređivanja koje je doživljeno u ranom djetinjstvu.



Kod većine djece do 5. godine života dolazi do usvajanja modela odnosa sa roditeljima i u ličnost se ugrađuje sigurnost i samopoštovanje. Blizina i zaštita koju djetetu pružaju roditelji u ranom razvoju daje djetetu osjećanje sigurnosti i ova bazična sigurnost, koju dijete stiče tokom prve dvije godine života, omogućuje djetetu kasniji skladan razvoj i stabilne interpersonalne odnose. Bazična sigurnost u kasnijem životu omogućuje osobi da ima kvalitetne odnose sa drugim ljudima, da kao odrasla osoba ima stabilan brak i da sa svojom djecom razvija zdrav odnos uživajući u njihovom razvoju.

Poseban problem u predškolskom uzrastu, a naročito između 3. i 5. godine, predstavljaju različiti dječiji strahovi, a to su prije svega strahovi od životinja, od raznih čudovišta, vještica, vampira. Čest problem kontinuiranom razvoju djece predstavlja dolazak na svijet bebe koju oni osjećaju kao prijetnju njihovom odnosu sa roditeljima. 

Ljubomora posle rođenja mlađeg brata ili sestre najčešće se ispoljava sledećim simptomima:
-  Mirno i poslušno dijete postaje prkosno, nemarno, odbija obaveze;
-  Latentno ili manifestno je agresivno prema mlađem djetetu;
 Počinje da nakon uspostavljene kontrole sfingtera, ponovno nekontrolisano mokri ili defecira;
-  Javljaju se teškoće u ishrani;
-  Gubi već usvojeni fond riječi;
-  Nazaduje u usvojenim motoričkim vještinama.

Starijem djetetu treba predočiti da će beba imati pojačane potrebe u odnosu na roditelje, da je veoma nesamostalna i da pojačani angažman roditelja ne znači njihovu manju zainteresovanost za starije dijete.



Veoma štetna pojava, koja doprinosi nastajanju strahova, je zastrašivanje djece, koja se još uvijek viđa, zbog navodno vaspitnih razloga. Ovakvi roditelji su skloni da kažu djetetu da ako je nemirno i neposlušno, da će mu umrijeti jedan od roditelja. To može da izazove strah kod djeteta da roditeljima može da se dogodi neka nesreća, da se razbole i umru, a to može da uslovi pretjeranu vezanost i teško odvajanje djeteta od roditelja i inhibiciju u ponašanju. Kažnjavanje obuhvata različite postupke roditelja, a treba naglasiti da i samo neodobravanje roditelja neka djeca mogu doživjeti kao kaznu. 


U principu možemo razlikovati nekoliko tipova roditeljskih kazni:-  Pokazivanje moći (naredbe, prijetnje, primjena fizičke sile);
-  Uskraćivanje ljubavi (verbalno neodobravanje, manje nježnosti);
-  Indukcija (objašnjavajući razgovor o nemoralnosti postupaka).

Kažnjavanje djece u užem smislu može imati niz negativnih posljedica. Kažnjavanje izaziva prikriveno ogorčenje, a u kasnijem razvoju poniznost prema jačima i surovost prema slabijima, pogotovo u odnosu sa svojom budućom djecom. Zbog svega toga roditelji bi trebali da više pažnje posvete svojoj djeci, da strpljenjem i zajedničkim djelovanjem budu dobar roditelj koji zna prepoznati potrebe svog djeteta, ali i da zajedničkim snagama koriguju neadekvatna ponašanja.

„Roditeljima je srazmjerno lako odgojiti djecu bez kompleksa. Ne smije se nikada dozvoliti da se dijete osjeća uplašenim ili krivim. Čovjek ne može odbaciti sve reakcije straha - svatko se trgne kad se vrata zalupe. Ono što se može odbaciti to je nezdrav strah koji je kao nametnut na dijete - strah od kazne, strah od ljutitog Boga, strah od ljutitog roditelja.“ Alexander Sutherland Neill



Instagram