Životne lekcije koje moramo savladati da bismo bili sretni


Dragi moji, koferi su mi raspakovani od jednomjesečnog boravka u Hrvatskoj. Moje tijelo se poprilično akumuliralo toplotom. Mislim da se svaka koščica u meni ugrijala. Kupovinu nisam obavljala u supermarketima, nego na tržnici kod mještanskih proizvođača, domaći kruh kod pekara, ribu kod ribara... Baš sam uživala.


Svake godine na istom mjestu…

Rekli biste da je to monotono. Meni nije, jer tu i tada imam malo više vremena za sebe i  svake godine imam jedno novo iskustvo, novo sazrijevanje.

Pustim da mi se neke stvari slegnu, kao naša bosanska kafa, pa kada ostane toz okrenem fildžan i ogledam.

Tako sam na primjer prošlu godinu istinski doživjela i proživjela saznanje da vrijeme ne postoji. Postoje momenti  i mi u tim momentima... I baš taj momenat je bitan. Tada nemaš nostalgiju za proteklim vremenom ili strepnju šta će donijeti buduće vrijeme. Ne, jer živiš u momentu, a život je zbir svih tih momenata….





A ovu godinu sam bila nekako čudna. Mislila sam prvo da je to zbog prevelike gužve koju smo imali prije odlaska u Hrvatsku. Pa dobro ni voz koji ide punom brzinom ne možemo odmah zaustaviti, nego polako kočiti. Ok, Poslije dvije sedmice se moj voz zaustavio.

Ipak očekivani “zen momenat” mi se još nije pojavio. Nisam imala inspiraciju… Jedino sto sam osjećala je bila praznina.

Sve mi je bilo potaman; mir, pogled na Split i Brac, zrikavci, prekrasno čisto more, a ja…. prazna.

I tako sjedimo moj muž i ja na plaži… Pored mene knjiga i magazin za čitanje, ali  moja koncentracija je na minimumu.
Dok se igram sa kamenčićima i lagano ih bacam u vodu, moj muž mi tiho usput reče: “Ove godine je tačno dvadeset godina da sam prvi put došao ovdje. Tada je na plaži bio samo jedan UN vojnik, sa kojm sam  pričao dva sata na Engleskom ne znajući da je i on Holanđanin”.

Dvadeset godina… čitava jedna mladost mislim se.

Poslije par dana smo otišli u posjetu kod jedne moje rođake i s njom obišle staru kuću više Splita, gdje je ona prije živjela. Kroz smijeh smo se prisjećale dane kada bih ja kod njih boravila i kada smo krišom izlazile u Split u disko.  Ona mi reče: ”Znaš li ti da smo zadnji put u ovoj kući bile prije dvadeset godina?

I opet treći puta u jednoj prilici, kroz priču… dvadeset godina je prošlo od kako smo neke poslove počeli i sada ih malo zaokružili….

Vraćaju mi se misli moje radionice “Sve što nam se dešava ima svoj razlog”. Mislim se zašto mi se javio ovaj osjećaj, zašto mi se sad ovo dešava? 
Tačno!

Moj cijeli odmor, moj ženstveni momenat, je u znaku dvadeset godina. Ili bolje rečeno u znaku zaokruživanja jedne faze.

Sada su mi se kockice poslagale. Sada mogu bolje da vidim.
Sjetila sam se Dansko-Američkog psihologa Erik Erikson (1902-1994), koji je vidio ljudski psihički razvoj kao jedan životni proces u fazama. Njegove teorije su postale klasične teorije u psihologiji, gdje on kaže da postoji osam životnih faza koje moramo naučiti i prihvatiti sve što uz njih ide da bismo mogli dobro funkcionirati.

Jedna životna faza je jedan specifičan period u životu i svaki period nosi svoje promjene. Te promjene mogu biti duševne, fizičke i socijalne. Većina promjena se odjednom preko noći uoči.

Prepoznatljive faze u ljudskom životu su: bebe, predškolsko dijete, školsko dijete, pubertetlije, adolescenti  i punoljetni.

Ovih par ranijih faza se svjesno ne sjećamo, ali perioda punoljetnosti jako dobro. To je u stvari najsvjesniniji dio života. Njega možemo podijeliti u tri faze:

Rano punoljetstvo od 18 do 35 godina

Ovog perioda se lično sjećam kao perioda intezivnog traženja. Od mojih troje djece, najstarija kćerka je polako na prelasku u drugu fazu, a dvoje mlađih na početku. Toliko puteva stoji pred njima. Pitanje je koji je put pravi, koji je najduži i najsigurniji. A najveće pitanje na tom putu je: ”Ko smo mi?”

Usuđujem se reći da je ovo  jako zamorana i iscrpljujuća faza. Jedino je velika sreća da smo tada svi mladi i fizički jaki, pa se mentalna nesigurnost i slabost s tim balansira.

Kada se  približavamo 30-tim godina se to malo iskristalizuje, balansira i počinje formirati. Pa budemo sami sebi vidljiviji i jasniji. I djeluje kao da preko noći znamo ko smo i što hoćemo.

Srednje punoljetstvo od   35 do 65 godina

E, u tom periodu se ja sada nalazim. Negdje na sredini. Divan period! Kada znaš ko si. Čvrsto koračaš i imaš još jako puno životne snage i  inspiracije. A istovremeno osjećaš da si neke stvari zaokružio.





…I tako dok na terasi moj muž i ja gledamo u zvijezdama osuto nebo i čekamo ko će prije vidjeti zvijezdu padalicu i zaželjeti želju, ja njemu kažem:

“Znaš naš život  sada u ovom momentu mi djeluje kao da smo napravili dobar biskvit za tortu. Imamo dobru osnovu. Sada idemo na fil i ukrašavanje. S čim, kako i koliko ćemo je filovati i ukrasiti zavisi od nas, što želimo i što nam se sviđa.

Iako su nam  gastronomski ukusi potpuno različiti, životni ukus nam je potpuno isti. U ovom periodu mi se svaki dan iznova razvija i raste osjećaj zahvalnosti. Zahvalnosti da nam je biskvit za tortu uspio. Tako da se radujem našem nastupajućem filovanju i ukrašavanju.

Kasno punoljetstvo od 65 godine do smrti

Imam sreću da moji roditelji žive i da mogu posmatrati njihovo kasno punoljetstvo. Djeluju mi tako nježni, oslobođeni ega, mirni... Dovoljno je samo da su tu i da zrače svojom zrelošću. U sali često kažem: ”Oni znaju kako je nama, ali mi ne znamo kako je njima.

Mogu samo suditi po njihovom držaju i ponašanju. Period po meni najljepšeg godišnjeg doba, jeseni. Kada je cijela priroda u najljepšim bojama, a plodovi mirišljavi i zreli. Period kada sve polako počinje zasluženo da miruje, a taj mir zrači nekom životnom mudrošću …

Zahvalna sam da mogu posmatrati u užoj porodici sve tri faze perioda punoljetstva.

Zahvalna sam  za prazninu koju sam osjetila, jer mi je napravila prostora za novu inspiraciju i učenje.

Zahvalna sam jer sam naučila da je svaka životna faza specifična. Da donosi nešto svoje i da u svakoj od njih, svako za sebe dobiva snagu koja mu je potrebna da je živi i preživi.

Zato ne bježite od momenata praznine u svom životu, već sačekajte da vidite razlog tome.

I uživajte  u svojim momentima i  svako u svojoj životnoj fazi!

Piše: Vanja Beukelman-Pavlović, lifecoach i kognitivni terapeut

Vanja je rođena u Tuzli, a živi već 20 godina u Holandiji. Majka je troje djece. U Holandiji radi kao lifecoach, (životni trener), te daje treninge i pomoć klijentima koji hoće nešto više da postignu u životu ili naprave radikalne promjene. Davala je časove bosanskog jezika, jer je po struci nastavnik, a trenutno vodi i radionice "balkanske kuhinje". Uživa u muzici i obožava da se druži te stiče nova poznanstva. Zanimljive su joj životne priče koje su joj neiscrpna inspiracija.

Instagram