Kako povratiti energiju kada se osjećamo preopterećni obavezama?


Drage moje danas sam provela cijeli dan sa svojim 18-to godišnjim sinom. Baš smo uživali. Pričali smo o njegovim željama i  ambiciji šta želi dalje u životu. Ja sam u svakom slučaju uživala posmatrajući ga kako se odjednom razvio u mladog čovjeka, sa svojim razmišljanjima. Mislim  da je i on  uživao i pored njegovog gunđanja kako se nešto osjeća čudno i bez energije.



Pita on mene da li se ja nekada tako osjećam. Da li sam i ja nekada fizički   i psihički iscrpljena i umorna?
Prvo što sam pomislila ;  
Hm, zar on ne primjećuje moj umor …moju fizičku i mentalnu kondiciju….
Je li ne vidi da ja u jednom danu imam i odmorne i umorne momente.



Moram biti iskrena, da sam  ja prije imala češće  taj osjećaj iscrpljenosti što fizičke što mentalne
Fizička aktivnost nije nikada bila moja jaka strana. Dijelom zahvaljujući  i malom hendikepu sa kojim sam rođena.

Sjećam se da sam sa časova fizičkog vaspitanja uvijek bježala. Koliko da sam imala relativno dobre ocjene u ostalim predmetima, vladanje mi je uvijek bilo umjesto odlično, vrlodobro ili dobro zbog neopravdanih časova fizičkog vaspitanja, Profesore sam izluđivala, pa sam na kraju morala polagati pismeni i usmeni ispit da bih dobila bilo kakvu ocjenu. Mislim da i danas znam pravila svih sportova, samo  u teoriji… naravno.

Da ne nabrajam koliko puta  sam bila  ljubomorna na sve koji  sa puno entuzijazma išli na planinarenje, bavili se individualnim ili grupim sportovima.

Pa kada se sjetim perioda kada sam prvi puta  postala, sa 21  godinu, majka. Bila supruga i još  student i istovremeno brinula za baku koja je bila težak šećeraš.
U svim tim situacijama  mi je ponestajalo svih vrsta energija, fizičkih, mentalnih..



Kako je život nosio svoje, bivalo je sve više obaveza , a sve manje odmora i sve manje prostora za napuniti se energijom.
Bivala sam ljubomorna na sve elektronske aparate koji su se jednostavno mogli po upotrebi opet isključiti, pa opet uključiti kada nam trebaju. Ili kada im se isprazne akumulatori da se samo uključe u struju i opet se napune.
Onda mi se obitelj proširila, pa sam dobila još dvoje djece. Usklđjivala porodicu, kuću, vođenje firme,
Sjećam se da sam pola u šali , pola u zbilji govorila da bih najradije otišla na jedno 7 dana u bolnicu. Da me tamo njeguju i da se malo odmorim. A zabranila bih da mi iko dolazi u posjetu.

Sreća ništa u životu nije potpuno mračno i niti jedna situacija nije vječna.
Kao što je i sreća da mi  ljudi za razliku od električnih aparata možemo energiju istovremeno i da trošimo i da je koristimo.

A što je  još važnije u svemu, je kada naučimo šta su naši davatelji i oduzimatelji energije, možemo sebi postavljati prioritete i odrediti kako se nositi  sa oduzimateljima energije i kako koristiti davatelje energije.

Ja sam sama  sa sobom napravila dogovor.
Sa puno ljubavi i poštovanja prema sebe, ali istovremeno jako stroga prema sebi.

Moj dogovor samnom je bio da si odredim šta su moji prioriteti.

Prioritet broj jedan
mi je bio DA  SE  OSLOBODIM osjećaja da sam ja žrtva svog života. Da sam žrtva svih stvari koje mi se ne svđaju i koje mi se dešavaju.
Prioritet broj dva
mi je bio  DA  IZABEREM aktivnost koja me bar malo ispunjava, jer je činjenica da tijelo moramo fizički održavati.
Prioritet broj tri
da za sve poslove koje moram da uradim SEBI  NAĐEM  CILJ zašto ih radim.
i četvrti prioritet
mi je bio da POSLOVE  URADIM  DO  KRAJA  Ne ostaviti ih ili odustati na pola puta.

Pošto sam naučila da pravim dogovore sama sa sobom počela sam da otkrivam ljepotu u svemu čime se bavim i što moram da radim.
Počela sam da dobivam neku univerzalnu energiju iz Univerzuma.
Mjesta sa nesigurnost, iscrpljenost, strahove i bespomocnost je sve manje. I ako se ovi osjecaji pojave ne traju dugo.

Ja sam si sama napravila spisak svih stvari koji mi daju energiju.

Na primjer:
.
Ustajem ujutro rano, dok još svi spavaju i uz pomoć You tube kanala radim lekcije joge i meditacije .  Tada imaam sat vremena samo za sebe. Poslije toga sam  tako puna energije i zadovoljstva. Natjerala sam se da  idem i jednom tjedno u fitness centar  To mi je ponekad mrsko, ali kada se vratim budem zadovoljna i ponosna na sebe.
Pa bogami ne stidim se ni u toku dana malo prileći na kauču , ako mi je to potrebno.
Iz sveg glasa pjevam svoje omiljene pjesme. Moja djeca i muž su već počeli zajedno samnom da pjevaju pjesme Doris Dragovic. Naše pjevanje doduše često preraste u deranje i takmičenje ko glasnije pjeva, ali  uživamo u svoj energiji koju tada dobivamo. Kao i plesanje  uz omiljenu muziku. Tako  jednostavno  u svojoj kući.

Kada ovo upražnjavam onda bolje podnosim stvari koje mi oduzimaju energiju.

Tako dok  su mi sva ova razmišljanja prošla kroz glavu , gledam u svog sina od 18 godina i mislim se:
“djete moje drago nije ti sada lako. A kome jeste u tim godinama”

Ko god svjesno živi svoj život nailazi na više stvari koje mu oduzimaju energiju, nego  onih koje mu je daju.
Ali kada se jednom dogovarimo sami sa sobom šta su nam prioriteti, onda se stvari koje daju energiju utrostručuju.
E pa valjda je zato život lijep!

Piše: Vanja Beukelman-Pavlović, lifecoach i kognitivni terapeut


Vanja je rođena u Tuzli, a živi već 20 godina u Holandiji. Majka je troje djece. U Holandiji radi kao lifecoach, (životni trener), te daje treninge i pomoć klijentima koji hoće nešto više da postignu u životu ili naprave radikalne promjene. Davala je časove bosanskog jezika, jer je po struci nastavnik, a trenutno vodi i radionice "balkanske kuhinje". Uživa u muzici i obožava da se druži te stiče nova poznanstva. Zanimljive su joj životne priče koje su joj neiscrpna inspiracija.

ZA VIŠE "životne mudrosti" od Vanje POSJETITE NJEN BLOG

Instagram