Zašto dijete nije motivisano za učenje u školi (riječi psihologa)



Kada krene u školu dijete preusmjerava težnje za odnosom sa drugim osobama iz kruga porodice u vanporodičnu sredinu kakva je i škola. Grupa djece u školi, organizovana u školski razred, po mnogim svojim karakteristikama podsjeća na porodičnu grupu. Ova grupa također ima svog vođu u liku učitelja koji u doživljaju djeteta ima veliku sličnost sa roditeljskim autoritetima.


On treba znati da procjeni stepen zrelosti djece u razredu i njihova predhodna znanja i iskustva, i da ih  motiviše za saradnju u procesu učenja i vaspitanja. On mora biti sposoban da kritički razmišlja, da prepoznaje probleme i da posjeduje vještine za rješavanje problema. 

Učitelj ne smije da traži od djece više nego što to njihove mogućnosti dozvoljavaju, što znači da on treba svoja očekivanja od učenika prilagoditi procjenjenom stepenu njihove kognitivne i intelektualne razvijenosti i emocionalne zrelosti. Emocionalna dimenzija odnosa između učitelja i djeteta je faktor koji u velikoj mjeri determiniše dinamiku usvajanja znanja kod učenika i prihvatanja vlastitih pravila. 

U kontaktu s nekim djetetom učitelj može da osjeća neprijatnost, koja je posljedica njegovih prisjećanja na određene konfliktne okolnosti u njegovom djetinjstvu. Ukoliko učitelj nema sposobnost samoposmatranja i ne može da prepozna ovakva svoja osjećanja, onda će to remetiti njegov odnos sa učenikom. 


Neki učitelji su, zbog nerješenih unutrašnjih konflikata, skloni da se vezuju za određene učenike koji su im simpatični, da se prema njima odnose zaštitnički, dok prema drugim učenicima, koji su im nedovoljno simpatični, ostaju uzdržani ili čak negativno raspoloženi. 

Zato je važno da učitelj zna prepoznati svoje intrapsihičke procese i da kontroliše svoje projekcije i svoja nekontrolisana ispoljavanja osjećanja, kako agresivnih tako i osjećanja privrženosti prema određenim učenicima.

Škola se u doživljaju djeteta reprezentuje kao razredna zajednica, a u njoj vladaju odnosi koji su karakteristični za sve socijalne grupe. Kao i svaka druga grupa i školski razred je grupa ljudi koji su upućeni jedni na druge. 


Djeca se u ovoj grupi homogeniziraju prema afektima i prema frustracijama koje trpe. U razrednoj zajednici vlada dinamika odnosa koja je veoma slična onoj u porodičnoj grupi. Školska grupa nudi djetetu raznovrsna emocionalna i socijalna iskustva, kao što su privrženost, drugarstvo, pravila igre i ponašanja, ali i takmičenja, ljubomoru, zavist i rivalitet. 

Grupa dakle pokreće i sve one konflikte koje djete nosi iz svoje porodične grupe. U razredu se također, kao i među članovima porodice, jasno zapažaju učenici koji su dominantni i nametljivi u grupu i oni koji su povučeniji i submisivni. Ovi stavovi su uslovljeni ranijim iskustvima ove djece u njihovim porodicama.

Nesupjeh djece u školi obuhvata neuspjeh u prilagođavanju na grupu djece, prilagođavanju na školsku atmosferu i nesupjeh u učenju. Neadekvatni odnosi u porodici, česti konflikti između roditelja, alkoholizam jednog od roditelja i napeta porodična atmosfera otežavaju adaptaciju djeteta. 

U ovakvim odnosima, ako je još i stav učitelja prema djetetu neadekvatan nastaje neuspjeh u prilagođavanju na školu i neuspjeh u učenju. Neuspjeh u školi kod djece koja imaju normalne intelektualne sposobnosti je načešće posljedica unutrašnjih konflikata. 

Ovakvu djecu učitelji često doživljavaju kao mentalno nedovoljno razvijenu ili kao prkosnu, lijenu i nezainteresovanu. Sam neuspjeh u školi može da stvori sekundarne emocionalne teškoće kod ove djece, kao što su ravnodušnost, depresivnost, zabrinutost, napetost, anksioznost i promjene u ponašanju. 


Motivaciju za učenje i uopšte za pohađanje škole mogu da remete i različite neurotske smetnje kod djece. To su prije svega različiti anksiozno-fobični poremećaji. Školska fobija, koja uključuje strah od odgovaranja, čitanja, učitelja, može u znatnoj mjeri da kompromituje školski uspjeh. 

Ovakva djeca nikada ne uspjevaju da u dovoljnoj mjeri pokažu svoje znanje, a kada je strah intenzivniji izbjegavaju školu.

Piše: Azra Ravnjak Delibegović, psihologinja

Instagram