Altruizam: kako pomaganjem drugima pomažemo sebi?



Altruističko ponašanje je ponašanje poduzeto s namjerom da se pomogne drugoj osobi i onda kad davatelj pomoći može izabrati da to i ne čini. Altruistično ponašanje nije nužno nesebično ponašanje. U mnogim slučajevima dobivaju se nagrade, vidljive i nevidljive. Prosocijalno ponašanje je u velikoj mjeri uvjetovano nagradama i troškovima.


 Ovo ne znači da među nama ne žive i pravi altruisti, koji djeluju altruistički ne uzimajući u obzir posljedice. Takve intervencije su najvjerovatnije u kriznim situacijama koje zahtijevaju neposrednu akciju. Altruistični motivi su: moralne obaveze, empatija, recipročnost, povećanje samopoštovanja i želja za priznanjem.



Empatija je emocionalno stanje jedne osobe koje korespondira s emocionalnim stanjem druge nazočne osobe. Ovo stanje osjećaja nastaje iz prihvatanja perspektive druge osobe i razumijevanja njenih emocija. Ljudi obično misle da anticipacija negativnih posljedica reducira altruizam. Ovo se posebno odnosi na gubitak vremena, koji je najčešće navedeni razlog za nepomaganje. Drugi često spominjani faktori bili su opasnost, stres i nekompetentnost.

    ZAŠTO LJUDI POMAŽU DRUGIMA?
Učinak dobrog i lošeg raspoloženja na pomaganje je prilično različit. Pozitivno raspoloženje potiče pomaganje, pri čemu su pozitivna raspoloženja bila izazvana ili uspjehom ili razmišljanjem o sretnim doživljajima. Efekti dobrog raspoloženja na pomaganje su relativno kratkotrajni. Dobro raspoloženje može pobuditi pozitivne misli koje uključuju pozitivno obojene aktivnosti kao što je prosocijalno ponašanje.

Interpersonalna krivica je negativni osjećaj o samom sebi koji proizlaze iz spoznaje da smo odgovorni za stres ili štetu počinjenu drugim ljudima. Čestina pomaganja je najviša ako je sudionik povrijedio drugu osobu (krivica u odnosu na drugu osobu), a najniža ako je druga osoba povrijedila sudionika (viktimizacija).

Pomaganje je utkano u interpersonalne odnose. Interpersonalni odnosi mogu biti bliski ili površni. U bliskim odnosima ljudi naglašavaju solidarnost, interpersonalnu harmoniju i kohezivnost. Priznanja za uspješno urađenu zadaću distribuiraju se prema načelu jednakosti, dok se u površnim odnosima priznanja distribuiraju prema tome koliko je svaka osoba pridonijela zadaći.

U odnosima razmjene ljudi nastoje izvući što više koristi, a u odnosima zajednice se brinu i o dobrobiti drugih osoba. U odnosima razmjene ljudi su motivisani egoističnim motivima, a u odnosima u zajednici motivisani su željom da ublaže patnju žrtve. U odnosima razmjene ljudi nastoje postići ravnotežu između dobitaka i toškova. Privlače ih dobici i izbjegavaju troškove.



Altruistički motiv izjednačen je s empatijom koju pobuđuje briga za dobrobit drugih. Empatija i prosocijalno ponašanje su usko povezani. Ako su ljudi egoistički motivisani oni će izabrati  bijeg, jer im on dopušta da reduciraju negativno uzbuđenje koje može biti pobuđeno nazočnošću žrtve. Za ljude motivisane empatijom manje je vjerovatno da će napustiti situaciju, jer će njihova želja da ublaže patnju žrtve postojati i nakon što se udalje.

Dok prisustvovanje nevoljama drugih ljudi može povećati empatičku brigu, strategije usmjerene na atribucijski stil mogu unaprijediti altruistički pojam o sebi. Preobuka u atribuciji može povećati spremnost i volju ljudi da se uključe u socijalno poželjne aktivnosti. Ova mogućnost mijenjanja atribucijskog stila posebno je relevantna za strategije povećavanja čestine altruističkog ponašanja.

·         INTERVENCIJE U SITUACIJAMA NUŽDE: KADA ĆEMO POMOĆI?

Procesi koji koče pomaganje u grupi posmatrača:

1.      Usamljeni posmatrač osjeća da je odgovornost za intervenciju usmjerena na njega. Uz ostale posmatrače njegova odgovornost je smanjena. Ova difuzija odgovornosti dovodi do manjka altruizma, a efekt raste s porastom broja posmatrača.

2.      Visoka situacijska dvosmislenost kod posmatrača izaziva osjećaj nesigurnosti. Kako svaki posmatrač oklijeva i pokušava shvatiti šta se događa, posmatrači su jedan za drugog model pasivnosti. Procesi socijalnog poređenja vode do pogrešnog zaključka da ostali posmatrači interpretuju situaciju kao bezopasnu.

3.      Treći faktor za koji se pretpostavlja da smanjuje spremnost da se pomogne je strah od vrednovanja. Nazočnost ostalih posmatrača pobuđuje osjećaj nelagode zato što oni mogu posmatrati moguću intervenciju. Ova strahovanja posebno inhibiraju u situacijama u kojima posmatrač nije siguran hoće li biti sposoban intervenisati uspješno.


Instagram