Čežnja zvana dijete: kako se nositi sa bolom i tugom?



Postoji jedinstvena vrsta boli koja nastaje pripremajući mjesto u svom srcu za dijete koje nikada ne dolazi. 


Plodnost je od pamtivijeka u većini kultura smatrana vrijednom karakteristikom, a želja za djetetom je jedna od temeljnih ljudskih motivacija. Ženama su trudnoća i majčinstvo vrlo često želja već od ranog djetinjstva, a dodatno se ta želja i motivacija razvijaju pod utjecajem društva i kulture. Kada pokušaji ostvarenja ove želje padnu u vodu, to može biti jedno izuzetno teško emocionalno iskustvo. 


S medicinske strane, neplodnost se dijagnosticira nakon 12 uzastopnih mjeseci tijekom kojih intimni odnosi nisu rezultirali trudnoćom. Iako se čini da je sve više neplodnih parova, to je nusprodukt odgađanja braka i trudnoće. Socijalni sat se promijenio, tj. promijenila su se očekivanja o tome u kojoj dobi treba zasnovati brak i roditi dijete. Iako su se naša očekivanja promijenila, naš biološki aparat je ostao isti i nije u skladu s našim suvremenim željama. 
Ako promotrimo parove koji se bore s neplodnošću, otkrit ćemo da je uzrok neplodnosti u 40% slučajeva kod muškarca – jednako često kao kod žene, te u 20% slučajeva uzrok je ili kod oboje – ili je uzrok nepoznat. 



U suvremenom društvu djeca se emocionalno smatraju neprocjenjivima. Djeca predstavljaju izvor sreće i životnog ispunjenja. Upravo zato je poteškoća ili nemogućnost ispunjenja ovog (životnog) cilja nerijetko emocionalno razorna za pojedinca ili par.  

Neplodnost je gubitak – gubitak sna, gubitak pretpostavljene budućnosti – i kao svaki gubitak, treba ga prežalovati. Reakcije na neplodnost čini cijeli dijapazon osjećaja – od iznenađenja, krivnje, ljutnje, preko depresije i povlačenja u sebe, kao i svih drugih emocija koje su karakteristične kod bilo koje vrste gubitka. Ponekad depresiju kamuflira svjesno ili nesvjesno sabotiranje vlastitih pokušaja začeća, a da bi se umanjila šansa za razočaranje. Primjerice, on ili ona može namjerno izbjegavati partnerske odnose tijekom plodnog razdoblja izbjegavajući postmenstruacijsku depresiju koja je ishod ponovljenih neuspjeha. Svi parovi koji su u već nekoliko navrata imali neuspješan pokušaj začeća znaju koliko je veliko isčekivanje, a koliko razmjerna tuga koja slijedi nakon negativnog testa na trudnoću. 

Vrlo često se događa da partneri kriju razočaranje i tugu jedno od drugog, nekada zbog nerazumijevanja, a nekada jer se boje podijeliti teret sa svojim partnerom – krivo vjerujući da će im teret neplodnosti biti još teži. 

Osjećaj depresije prati osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom. Mnogim parovima koji su do tad uspjeli postići gotovo sve ciljeve koje su postavili ispred sebe, problem s neplodnošću je možda prvo iskustvo gubitka kontrole. Osjećaju se bespomoćno i pokušavaju uspostaviti veću kontrolu nad testiranjima, tretmanima za neplodnost ili čak u nekim drugim područjima života. Vrlo čest je i osjećaj ljutnje i nepravde. 

U ljudima je duboko usađeno uvjerenje da imaju pravo na dijete i da ga zaslužuju, te ih izuzetno ljuti kad vide „kome je Bog dao dijete“ ili „tko sve rađa“ apelirajući na neodgovorne ili emocionalno hladne roditelje, premlade roditelje, roditelje zlostavljače, roditelje koji zanemaruju djecu itd. To ih ljuti poput teške nepravde jer oni – koji imaju sve preduvjete za dijete i koji bi to dijete volili, brinuli se o njemu – oni ga ne mogu nikako dobiti. 

Taj osjećaj ljutnje kasnije se može preusmjeriti – i to prema bliskim osobama koje ne pružaju dovoljno emocionalne potpore i razumijevanja ili je ne pružaju na način koji bi njima najviše odgovarao. Nekada se taj osjećaj usmjeri prema članovima medicinskog tima koji im pomažu pri oplodnji. Potrebno je razumjeti da se iza te ljutnje i „teških, napornih parova“ kriju bol, tjeskoba i strah.

Parovi koji se bore s neplodnošću često imaju i strah od gubitka partnera. Neplodni partner se boji da će biti napušten od strane plodnog partnera. Ujedno znaju imati i poteškoće u intimnim odnosima i to upravo zato što odnosi postaju grubi podsjetnik na neuspješne pokušaje začeća, ali i zato što su ti pokušaji sveli intimne odnose na zadatak koji treba obaviti. Strah se također javlja od gubitka odnosa s drugim dragim ljudima. Nakon beskrajno dugog niza dobronamjernih savjeta kako se samo trebaju opustiti i sl., ali i radosnih rađanja, očekivanja, dječjih rođendana u obitelji, parovi se znaju i udaljiti od bliskih osoba, koje ih samo podsjećaju na njihovu bol. Ova izolacija dovodi do dodatnog gubitka socijalne potpore, koja je potrebna. Bliske osobe zaboravljaju da je od savjeta potrebnija upravo potpora.

A što onda učiniti?

Današnje struje pozitivnog razmišljanja bi zasigurno naglasile važnost vizualizacije svoje bebe, kao da je već tu, vizualizacije sebe kao majke / oca, osjećaja sreće koji vas ispunjava. Većina ljudi bi sigurno rekla i da ne treba nikada odustajati od svog sna, od svoje želje za djetetom i da se to „nikad ne zna“ jer su mnogi rodili nakon 10 ili 20 godina braka, nakon što su usvojili dijete ili sl. No, ja to neću reći. To ste već čuli. 

Želim vam reći da je jako bitno izgraditi svoj život i bez djeteta. Dijete će se dogoditi. Ili neće. Ali VI – vi ste se već dogodili! Vi ste se već dogodili svojim roditeljima, svojim bakama i djedovima, braći i sestrama, prijateljima i – svom partneru! Vi ste već tu i pravo je vrijeme da živite svoj život. Izgradite svoj život za sebe i one koji su već tu. Izgradite sebe. Ako već nemate, stvorite svoj krug prijatelja, ostvarite bliske prijateljske odnose. 

Radite na svom karakteru, radite na poboljšanju onih karakteristika koje vama nisu drage. Posvetite se nečemu što volite raditi, nekon hobiju kojeg ste možda zapostavili ili u kojem se nikada niste okušali. Naučite nešto o čemu ste uvijek sanjali – nikada nije kasno. Radite na svojoj sreći, kao pojedinca i kao para. Zašto? Zato što možete i bez djeteta biti sretni i ispunjeni. Zato što i to dijete koje toliko želite bi bilo sretnije da se rodi u sretnoj obitelji, kod sretnih i ispunjenih roditelja. Zato što biti majka ili otac nije jedino što određuje čovjeka i njegovu vrijednost. 


Naravno da nećete odustati dok god želja za djetetom postoji, to vam ne treba nitko reći. Nitko vam ne treba reći da bez obzira koliko je snažna oluja, vi ćete je preživjeti. Nemojte do obale doći kao olupine, ostanite poput uspravnog broda koji plovi kroz oluju. Ne bojte se nevremena, gledajte ga kao priliku da naučite ploviti do mirne obale.  


Piše: Andrea Vlašić

Andrea Vlašić je doktorand psihologije i certificirani klinički hipnoterapeut iz Livna, BiH. Psihologiju je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stručni je suradnik Asocijacije za psihološka i poligrafska ispitivanja (APPI), s fokusom na prevenciji seksualnog zlostavljanja (posebice pedofilije), identifikaciji i tretmanu žrtava zlostavljanja. Aktivno se bavi znanstvenim radom. Uređuje svoju Facebook stranicu www.facebook.com/ArtOfHypnosis/. Seanse savjetovanja i hipnoterapije provodi individualno, grupno i putem Skype-a (na Hr/Bos/Srb i engleskom jeziku). Dostupna je i putem Vibera i Whatsapp-a na broju +38763 / 250-461

Instagram