Riječ psihologa: Osobe koje tračaju o vama nemaju dovoljno zanimljiv život i ne osjećaju se dobro u vezi sebe!



Mnogi ljudi vjeruju da je tračanje jako ružna navika. Vjernici tračanje smatraju i grijehom. No, ipak smo izloženi tračevima gotovo gdje god da se okrenuli. Od ranog djetinjstva biram za prijatelje osobe koje nemaju naviku razgovarati o drugim ljudima na takav način, osobe koje radije biraju razgovor o idejama i iskustvima. 
No, naravno, nekada se nađem u društvu osoba koje izuzetno uživaju u prenošenju ružnih ili sramotnih informacija o drugim ljudima. Takve informacije su redovno stigle iz „pouzdanih izvora“, a osoba koja ih prenosi u očima nosi uvijek isti sjaj... zluradi sjaj. Svi imamo nekakve reakcije na tračeve. Netko se čudi, netko se šokira, netko moralizira, netko sažalijeva glavne žrtve trača, ali ako bolje razmislite, sigurno ćete se složiti sa mnom da su osobe od kojih čujete „sočne priče“ zapravo najčešće iste osobe od kojih ste čuli i ostale tračeve i zanimljive informacije o drugima.




Oni koji slušaju sočne priče razlikuju se u svojoj sklonosti traču. Neki šute i ne prenose to drugima ili samo neke njima važne informacije prenesu svojim bližnjima. Drugi se u čuđenju ili zanimanju raspituju za detalje, treći staju u obranu žrtava trača, a tek neki šire dalje taj trač „u povjerenju“. Da li ste ikada doživjeli da netko prekine „sočnu priču“ s izjavom da ne želi slušati takve stvari? Da li ste vi to ikada napravili? Da li biste uzeli u obzir da osujetite zle namjere tračare kad biste bili svjesni da će sasvim sigurno osoba koja vama priča o drugima sutra pričati drugima o vama?


Svi znaju da u traču nema ništa lijepo, ništa korisno, ništa plemenito. Sigurno ste već svjesni da niti osoba koja trača nema čiste i plemenite namjere. Osoba koja ružno govori o drugima govori najviše o sebi. 

Koja je psihologija iza tračanja? 

Kad se prisjetim vlastitog iskustva s takvim osobama, vrlo mi je jasno da osim pričanja o drugim ljudima – ne znaju pričati ni o čemu drugome! Takve osobe nemaju dovoljno intelektualnog kapaciteta za pričanje o idejama, lijepim stvarima, zanimljivim iskustvima. Nemaju dovoljno ljepote u sebi za pričanje o sebi. Pri tome ne mislim da narcisoidno razmetanje, već priče o svojim snovima, željama, planovima, o svojim brigama, razmatranju svojih postupaka ili ljubavi prema nečemu. Nemaju u sebi ono nešto što te motivira da budeš bolji. Jedini smjer u koji takve osobe vode je prema dnu. 
Istraživanja pokazuju da osobe koje tračaju uglavnom imaju vrlo visoke razine anksioznosti. Iako mogu neko vrijeme biti „duša zabave“, u konačnici nisu popularni jer im se ne može vjerovati. Širenje osobnih informacija ili osuđivanje drugih je bolno i odražava se loše na tračare. Istraživanja također govore da osobe koje tračaju obično se ne osjećaju dobro u svojoj koži (iako se može činiti da se osjećaju vrlo samopouzdano, to je samo vanjski dojam) – tračanjem takve osobe čine da se osjećaju bolje u vezi sebe jer u odnosu na osobe koje tračaju djeluju bolje samima sebi! 

Istraživanja također pokazuju da ljudi tračaju iz dosade. Kako sam već rekla – ljudi koji ne mogu producirati zanimljiv razgovor temeljen na znanju ili idejama, tračaju da izazovu zanimanje drugih. Tračanje se događa i radi zavisti – da bi se naškodilo onima čija popularnost, talenti ili životni stil oni koji tračaju ne mogu dostići. Osobe koje tračaju se hvataju za neku izjavu svoje „žrtve“ i pokazuju zgražanje i šokiranost pred drugima „kako jedna tako pametna / talentirana / obrazovana / ugledna osoba može takvo što napraviti / reći“. To su klasične izjave osobe koja trača radi zavisti. Kada ne zavidite, tada se možete čuditi i zgražati sami za sebe, bez da to prenosite drugima. Također, možete pokušati razumjeti zašto bi jedna tako pametna / talentirana / obrazovana / ugledna osoba uradila to što vas čudi. Možda možete nešto naučiti iz toga! 

Primjer iz vlastitog iskustva može vam predočiti kako to izgleda u stvarnosti. Zgražala sam se nekoliko dana nad činjenicom da je školovana i naizgled pametna osoba preuzela u potpunosti zasluge za moj znanstveni rad. Promišljanjem sam zaključila da je očigledno ta osoba školovana, ali ne i obrazovana; mudra, ali ne i pametna; manipulativna, ali ne i dovoljno sposobna da samostalno napravi rad. Jasno je da je takvoj osobi bilo potrebno ukrasti tuđe intelektualno vlasništvo. 

U našem društvo to je sasvim O.K., no to nije čak ni plagijat, već krađa. Krađa je zakonski kažnjivo djelo. Što sam učinila? Umjesto da se spustim na razinu te osobe i tračam svima kako jedna takva školovana osoba radi takvo nešto, u sljedećih nekoliko mjeseci napravila sam nekolicinu kvalitetnijih radova. Na ovom primjeru jasno vidite odnos uloga i omjer snaga. 

Istraživanja su pokazala da osobe sklone tračanju također to čine radi osjećaja pripadnosti grupi. No, u ovom slučaju, pripadnost grupi nije na temelju vlastitog identiteta nego na isključivanju drugih iz grupe i na temelju zlih namjera. Svi znamo da je to oblik zlostavljanja – socijalnog i psihičkog zlostavljanja!

Nadalje, trač je dobro sredstvo za privlačenje pozornosti onim osobama koje vole biti u centru pažnje. Širenje trača je poput kupovanja pažnje; takva pažnja je privremena i neutemeljena. Tračaju često i ljudi koji su ljuti i nesretni, ljudi o kojima bi se također imalo što prepričavati. Na taj način skreću pozornost sa svojih problema na tuđe – i drugima, ali i samima sebi. Lakše je baviti se tuđim problemima nego svojim. Tračare se bolje osjećaju kad se priča o drugima jer se uspoređuju s ljudima kojima također ne cvjetaju ruže ili im je čak i lošije nego njima. 

Zapravo, tračanje može biti forma projekcije. Netko može pričati o tuđem promiskuitetu ili načinu na koji druge osobe se odnose sa svojom obitelji. U toj kritici, osoba koja trača možda podsvjesno projicira osjećaje koje ima o svojoj vlastitoj seksualnosti ili obiteljskim odnosima na nekog drugog! 

Naravno, ljudi su prirodno znatiželjna bića i nemoguće je ne pričati o drugima, ali kada želite nekome ispričati neku sočnu priču ili upravo slušate neku takvu, razmislite koja je namjera te priče?! Pa psiholozima je posao baviti se drugima! Razgovor o drugim ljudima nije loš ako mu je namjera razumjeti ljudsku prirodu ili poboljšati kvalitetu života ili kvalitetu odnosa s drugim ljudima, no svi će se složiti kako je pogrešno na takav način privlačiti pažnju ili sebe izdizati kroz priču o drugima. Uvjerena sam da svi smatramo pogrešnim pričati o drugima ružno samo radi priče, naslađujući se, da bi se širilo loše mišljenje o nekome. 

Kako se obraniti od neželjenih tračeva?

Pretpostavimo da netko ružno govori o osobi X. Važno je ne „hraniti“ trač pitanjima, zanimanjem ili slaganjem. Najbolje je jednostavno promijeniti temu. No, možete prekinuti trač i sljedećim rečenicama:
„ Vidim da puno pričaš o X. Pitam se zašto te X toliko zanima?!“
„A da pogledamo na to iz perspektive X? Što bi X rekla na to?“
 „Više me zanima što ti radiš, što se tebi događa nego X.“
„Možemo li pričati o nečemu pozitivnijem / ugodnijem?“
„Ne osjećam se ugodno dok slušam o negativnom osuđivanju drugih ljudi ako ne tražimo način kako da im pomognemo.“

Ne zaboravite da osoba koja danas vama priča o X, pričat će Y o vama!

Kada želimo prenijeti informaciju, trebamo sami sebe zapitati je li informacija nešto negativno o trećoj osobi koja nije tu da se brani, čini li širenje ove informacije da se ja osjećam bolje nego osoba o kojoj pričam, koristim li ovu informaciju da bih ja na neki način bolje djelovala/djelovao? Odgovorite na ova tri pitanja prije nego prenesete informaciju! Zapitajte se zašto ste ranije imali potrebu tračati o nekome. Što ta osoba ima što vi nemate? Na koji način biste mogli postići ono što osoba koju se ranije tračali već ima? 


Osjećat ćete se izvrsno kad se odviknete od tračanja ili odmaknete od osoba koje su tome sklone! Nemojte privlačiti pažnju pričajući o tome kako su drugi loši – privucite je svojim dobrim stranama i kvalitetama! Istina, lakše je potkopavati i ocrnjivati druge da biste vi djelovali bolje, ali za rad na sebi i svojim potencijalima bit ćete višestruko nagrađeni, a zadovoljstvo je neizmjerno!


Piše: Andrea Vlašić

Andrea Vlašić je doktorand psihologije i certificirani klinički
hipnoterapeut iz Livna, BiH. Psihologiju je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stručni je suradnik Asocijacije za psihološka i poligrafska ispitivanja (APPI), s fokusom na prevenciji seksualnog zlostavljanja (posebice pedofilije), identifikaciji i tretmanu žrtava zlostavljanja. Aktivno se bavi znanstvenim radom. Uređuje svoju Facebook stranicu www.facebook.com/ArtOfHypnosis/. Seanse savjetovanja i hipnoterapije provodi individualno, grupno i putem Skype-a (na Hr/Bos/Srb i engleskom jeziku). Dostupna je i putem Vibera i Whatsapp-a na broju +38763 / 250-461

  

Instagram