SREĆA KAO DOM SA PET SOBA


Možda vam je poznato da ćemo glavna urednica ovoga magazina, Danijela Jokić Vaislay i ja, dati zajedničku radionicu ovdje u Rotterdamu, krajem aprila.

Danijela i ja djelimo zajedničke korijene, ali naši životni putevi su nas odveli na dvije suprotne strane svijeta i ponudili nam bogatstvo raznovrsnih iskustava. Danijela je udata za Indijca i ima priliku da kroz svoju indijsku familiju osjeti izvornu kulturu i spiritualnost Istoka i istočne filizofije življenja. Ja sam udata za Holanđanina, pa na isti način doživljavam izvorno zapadnu kulturu i filozofiju zapadnog življenja.

Naša poslovna saradnja se vremenom pretvorila u prijateljstvo. Vecć par godina razmjenjujemo svoja životna iskustva. Uočavamo razlike i sličnosti…

Već par godina se bogatimo novim učenjima i saznanjima i upoznavanjima. Nas dvije smo rođene u Lukavcu, koji je uvijek bio jedan prekrasan industrijski gradić. Rasle smo među dimnjacima fabrika, ali istovremeno među šarenilom različitih nacionalnosti, jer su u fabrike dolazili da rade iz svih krajeva.

Nas dvije se osjećamo izuzetno bogate svojom prošlošću, sadašnjošću i vjerom u blistavu budućnost.
Ovaj puta to želimo da podjelimo sa publikom ovdje u Rotterdamu i djelom i sa vama čitaocima.

Počinjemo sa temom koja je univerzalna svima u cijelome svijetu “SREĆA”.

Sreća je nešto što je sastavni dio života sviju u cijelome svijetu. Bili bogati ili siromašni, zdravi ili bolesni, svi želimo da budemo sretni. Jedni drugima poželimo sreću... I tako dok sam se udubljivala sve više u tu temu i sve imalo predivan tok događaja…

…, a onda je uslijedio  telefonski poziv moje majke koja mi je svojim uplakanim glasom  izjavila: ”Tata je preminuo!”
U mom srcu je nastala tuga i bol, a sreća mi je odjednom postala tako daleko.

Šta sada govoriti i misliti o sreći ako me život pogodio ovim  gubitkom?

Za mene je život kao dom sa pet soba:
radna soba,
soba za kontakte,
soba sa zdravljem,
soba za slobodno vrijeme i
soba za spiritualnost i vjeru.

U mojim najsretnijim ali i u najnesretnijim momentima pokušavam da posjetim  te sobe makar na momenat.

Pokušavam svaki dan bez obzira šta mi se desi doživjeti osjećaj da uvijek postoji više u meni i mom životu. Zato pokušavam svaki dan da prođem kroz moj unutarnji dom. To mi pomaže da i najgore i najteže stvari mogu da prihvatim i dam im mjesto.

Ponekad sam toliko ljuta na neke stvari koje mi se u životu dešavaju, da bih najradije htjela da se kao Don Kihot suprotstavim svemu, da se borim kao najveći revolucioner i da sve dam što u meni postoji da spriječim da se ružne stvari dese meni i drugima oko mene.

Ali ako bih tako reagovala to bi značilo da bih napravila pravi zemljostres i moj dom bi bio izložen rušenju.
Ispaštao bi moj muž, moja djeca, moja vjera i veliki dio mene same.
U borbi protiv neželjenih situacija samo bih pravila još više neželjenih situacija.

Sreća je za mene u ovom momentu pitanje ravnoteže, ne pitanje uspjeha.

Naravno da ja želim u svom životu i uspjeh, ali samo pod uslovom da imam unutarnju ravnotežu.
A to mogu samo ako dobro održavam svoj unutarnji dom, koji se sastoji iz pet soba: zdravlje, posao, kontakti, slobodno vrijeme, moja vjera i spiritualnost. To možemo  samo  lično, svako za sebe.
Ja sam jedina koja svoj unutarnji dom poznajem i jedino ja mogu da ga renoviram.
I isto tako svako za sebe. Jer svako nosi svoj dom u sebi.

Ono što nas izbacuje iz ravnoteže je i činjenica da jedan čovjek hoće posto poto da utječe na drugoga i želi da mu nametne svoju viziju sreće, svoju viziju utjehe i življenja.
Roditelji djeci, partneri međusobno, familija, okolina...

Svako sreću može osjetiti samo u svom unutarnjem domu. U svojoj unutarnjoj ravnoteži. Drugi nam mogu biti samo primjeri kako njihova ravnoteža funkcioniše ili ne funkcioniše.
Valjda sam i pored ovog velikog gubitka sretna da imam tu ravnotežu u sebi, da imam svoj unutarnji dom, gdje ću uspjeti napraviti mjesto gubitku. Ni jedan gubitak se ne zacjeljuje, samo dobije svoje mjesto, a naši dragi koje smo izgubili i dalje žive u našim unutarnjim domovima. Vidim sreću u tome da sam imala takvog oca koji me naučio da je u životu najvažnije biti čovjek i koji mi je dao takav svoj primjer.

O sreći je pisano knjiga i knjiga. I još će ih se sigurno pisati.
Ja ovaj puta ovdje pišem o svojoj sreći iz prespekive tuge.
Iz perspektive kada mi se na momenat učini sve besmisleno i bezvrijedno.
Ipak vidim sreću u tome da i to pripada nama, pa ne moram da bježim od toga, jer to bi bilo kao da bježim od same sebe.

Šta ćemo Danijela i ja ovdje u Rotterdamu govoriti, do kakvih zaključaka ćemo doći sa našom radionicom i kakve utiske ćemo imati, rado ćemo vas obavjestiti i podjeliti sa vama. Naš jedini cilj je podjeliti naš primjer!


Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice.  

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.  

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim.  

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina.  

Od septembra 2016. dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji”. 

Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život". 




Pratite Vanju na facebook-uInstagramu i čitajte njen blog za više riječi inspiracije i savjeta. Vanjinu knjgu Život mozete kupiti klikom na ovaj link.

Instagram