Kako pronaći hrabrost za velike korake u životu?



Ponekad moramo sami sebe gurnuti u ledja i uraditi nešto što mislimo da ne možemo ili još nikada nismo ranije uradili. Skočiti otvorenih očiju. Brinuti o sebi znači pomjerati svoje granice.


Ako imamo hrabrosti da uradimo nešto jako neobično, život nas često bogato nagradi!

Sjećam se još jako dobro kada sam uradila nešto što ni u snu nisam mislila da ću se usuditi ikada uraditi. I dan danas mi je prisjećanje na to šokantno, kao da je neko drugi uradio. 


Naime našem sinu Marku je bilo godina i po dana. Bio je novembar. Taman smo se vratili iz Bosne, pošto smo išli da saopštimo mojim roditeljima radosnu vijest, da sam opet u drugom stanju, sa trećim djetetom. Nije prošlo ni 2 dana, po našem povratku, Mark se razbolio. Povraćanje, proliv i tako je to trajalo 4 dana. Ljekar je predpostavio da je nekakav stomačni virus. Dao nam je lijekove, ali ništa nije pomagalo. Peti dan se potpuno pogoršalo. Ne samo što se proliv i povraćanje nastavilo već on nije htio i nije mogao ništa više ni da jede ni pije. Od njegovog izmučenog tijelešceta samo su oči davale nekakve znake. Tražila sam njegov pogled. Nije to bio pogled koji nešto  govori. To je bio  pogled da mi djete nestaje. Kako mi je to prošlo kroz glavu pogledah muža. Bez riječi smo se u momentu  sjeli u auto da što prije dođemo do bolnice. Bolnicu sam nazvala i rekla o čemu se radi, u tom momentu na perfektnom holandskom jeziku iako ga još nisam tako dobro znala. Put do bolnice je dug 12 km. Moj muž je vozio što je brže mogao. Ja sam samo gledala u Mark i molila Boga da nam ne izdahne. S mužem nismo mogli progovoriti ni jednu riječ. Odjedanput ugledah zastoj na cesti. Kolona automobila je nepomično stajala.  Mislim da mi se svijet okrenuo naopačke. 

U sekundi sam izletila iz auta i prepriječila ostala vozila i gurala ih  rukama da se pomaknu da bi se moj muž mogao prebaciti na traku za urgentna vozila. Uspjelo je!!! Uz alarmna svjetla smo produžili do bolnice vozeći 160 km na sat. 
Mark su već na ulazu čekali sa infuzijom. Za dva dana pod infuzijom se oporavio kao da mu ništa nije bilo.

Kasnije sam čula od jednih poznanika koji su slučajno bili na putu, da sam mahala i derala se na vozače koji nisu dobro razumjeli. Mogu misliti koliko sam glupo izgledala, ali vjerujte mi tada mi mozak nije radio. Samo sam čula otkucaje mog srca u svojim ušima i osjetila te otkucaje u svom cijelom tijelu. 
  
Kao životni treneri (lifecoach) podržavam svoje klijente, da se usude izaći iz zone komfora, jer baš to vodi  do uspjeha. 
To sam često iskusila na svojoj koži.
Tada sam   sam  morala biti hrabra i usuditi se napraviti  korake koje sam napravila. Dešavalo se da sam u određenim momentima jednostavno morala skočiti…, ovo je bilo najekstremnije koje mi se do sada desilo.

Rekli su mi:”Bila si hrabra!” Možda? Ne znam, u tom momentu nisam razmišljala ni o čemu. To sam jednostavno tako morala uraditi. Došlo je iz mog srca.

Ono što radimo iz hrabrosti je najčešće spontano, bez da o tome puno razmišljamo. Onog momenta kada počnemo previše da razmišljamo hrabrost nam samo slabi.

Koliko puta ste vi doživjeli da se suočite sa nekom situacijom gdje morate brzo reagovati i naći riješenje u sekundi? Tada ste sigurno tačno znali šta da uradite.  
Na žalost  najčešće u istom momentu pocnemo misliti  i dvoumiti se da li pravimo dobar korak! 
I ovdje počinju problemi, svi problemi. Kada previše razmišljamo i dvoumimo se.



Hrabrost nam nikada ne dolazi iz misli, nego uvijek iz srca!

“Tvoje razmišljanje je tvoj strah”, kaže indiski mislilac, Osho.
Razmišljanjem smo uvijek u vezi sa prošlošću i bavimo se životnim pravilima kako nešto mora.
Ako o nečemu što nam je nepoznato i  novo puno razmišljamo, ne postižemo ništa.

Samo srce može prodrijeti u nepoznato.

Hrabrost je kvalitet našeg srca. 
Hrabrost je kaže Osho, biti spreman u jednom momentu otpustiti sve prepreke i znanja i biti bezgresno naivan.

Šta on misli je, ne gledaj puno u vodu nego skoči, pa češ sam vidjeti kako ćeš plivati i gdje češ stići.

Naše pretjerano razmišljanje želi uvijek da nas zadrži u zoni komfora, gdje je sve sigurno. Ali ko se samo zadržava u zoni komfora  prije ili kasnije će mu život postati dosadna kolotecina. Problemi će se rađati i tamo gdje ne bi trebalo, a želja za promjenom će nas uvijek proganjati.

U svakom slučaju sebe ne treba mislima siliti ni na šta. 
Ništa ne treba raditi da bi svijetu dokazali da nismo kukavice ili da se nešto ne usuđujemo uraditi.
Nekada nam se čini da nam ne ide ništa od ruke ili da ne znamo šta hoćemo, koju odluku da napravimo. 

Ne opterećujte se mislima šta i kako će, ili zašto neće? Prepustite se vašem srcu. 

Skočiti  otvorenih očiju, znači da će srce iz nas  izvući onu divlju energiju za opstanak. Ono će nam spasiti život i nagraditi nas snagom za sve slijedeće životne korake!


Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice.  

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.  

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim.  

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina.  

Od septembra 2016. dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji”. 

Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život". 



Pratite Vanju na facebook-uInstagramu i čitajte njen blog za više riječi inspiracije i savjeta. Vanjinu knjgu Život mozete kupiti klikom na ovaj link.

Instagram