ONO ŠTO SE NE ZNA O ZAKONU PRIVLAČENJA



Koliko znamo o svemoći Zakona privlačenja?
Sve više prevladava pokret i jedna vrsta zajedništva koja nas veže o ideji Zakona privlačenja.

Gdje je Zakon privlačenja, šta je ta vibracija i ta snaga?
Tražimo li to u kompjuteru kada otvorimo You Tube kanal, pa gledamo  bezbroj motivacijskih videa? Tražimo li to negdje iznad nas u Univerzumu? Ili molitvom u nekoj većoj božijoj sili?

Očekujemo li da nam se nešto dobro odozgo desi, ili da nam vibraciju podigne neki govornik dok sjedimo pred kompjuterom ili u sali i slušamo?



Ne zaboravimo da svaki govornik pred publikom, ili na video zapišu dize samo svoju vibraciju. 
Djeluje kao da nam je jedan video zapis na You Tube kanalu ili posjeta u nekoj sali gdje je motivacijski govornik, zamjenila stolicu u nekoj od vjerskih ustanova. Očekujemo da ako saslušamo govor, da nam to može biti za taj dan ili sedmicu. Budemo zadovoljni i ushićeni time što smo čuli iz tuđeg iskustva. Istina je da se podigne vibracija pozitvnih misli. Djeluje kao da se tako uljujkujemo pozitivnim  mislima, a dalje ostajemo pasivni. Pa mi sve to liči na trač o jednoj jako pobožnoj familiji u mom susjedstvu. Otkako ovdje živim čujem o njima: ”ma pusti ih preko sedmice rade sve što Bog zabranjuje, a nedjeljom se tom istom Bogu mole i od njega očekuju pomoć”.

Ono što niste znali o Zakonu privlačenja je da to nije nikakva nova religija. To nije nešto što moraš da vjeruješ. To nije ni Bog niti neka viša sila u Univerzumu!!!
Zakon privlačenja smo mi!!!
Mi smo ti koji moramo da radimo na sebi i damo sve od sebe!!!
Svatko mora na sebi da radi i radi i radi…, iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Na isti način kako nas to tisućama godina uče Budizam i Hinduizam.
E onda se dešavaju čuda. Onda postoji Zakon privlačenja, jer on je u nama samima.

Već sam ranije pisala da ja živim po Zakonu privlačenja još od onda kada nisam ni znala da to ima neko ime.

Za ovaj tekst sam se baš potrudila da zaronim u moju prošlost da otprilike znam kada je to sve kod mene počelo.

Mislim da sam imala oko 8 godina kada sam počela čudno da hodam. Da krivim oba stopala, a pogotovo lijevo. 
Nisam imala ravnotežu, pa su mi časovi fizičkog vaspitanja bivali sve teži. Nisam  mogla sve što su druga djeca iz mog razreda radila.
Iz godine u godinu bivalo je sve gore. Roditelji su bivali sve više uplašeni i vodili me od ljekara do ljekara. Do završetka osnovne škole sam bila oslobođena fizičkog vaspitanja iz zdravstvenih razloga. 
Došla je srednja škola i nastale su noćne more, jer nisam više dobivala ljekarska opravdanja. 
Čak šta više, savjet ljekara je bio da se još više bavim fizičkim aktivnostima. Ali pošto sam uvijek bila i ostala svojeglava i tvrdoglava, našla sam sama svoje riješenje. Bježala sam sa časova fizičkog. 
Prvu godina Gimnazije, u mojoj đačkoj knjižici su ocjene bile relativno dobre, ali vladanje mi je bilo nedovoljno, zbog previše neopravdanih časova. 

Druga godina je prošla na isti način. 
Svađe kod kuće su bivale sve žešće, jer je bježanje sa časova uzrokovalo i laži. A zbog toga su slijedile batine od mame. Roditelji su pokušavali nekada razumijevanjem, nekada kaznama i zabranama da porave situaciju i da me natjeraju da za svoje dobro radim fizičko, ali ništa. I pored toga da me kod kuće opet čekaju batine, kazna i pridika nisam mjenjala moju ustaljenu šemu.
Za mene fizičko vaspitanje jednostavno ne postoji i tačka! 



U trećem razredu nam je došla nova profesorica, Blanka iz Praga. Pročulo se da je još bila veliki sportista. “Samo mi je još ona trebala”, mislila sam se! “Ubit ću se!”
Prvi čas fizičkog vaspitanja kod nje sam također pobjegla. Prije drugog časa me ona našla u hodniku škole i povela u zbornicu na razgovor. Htjela je znati šta je u pitanju.
Ispričala sam joj najjadniju verziju svoje situacije i željno očekivala da se ona sažali na mene i jednostavno mi kaže:” Ti si stvarno jadna, ne moraš raditi fizičko.” 
Dok sam joj pričala na njenom licu nisam mogla prepoznati grimase sažaljenja. Ostala je tako blagog izraza i posmatrala me jedno vrijeme, da bi mi se napokon obratila riječima: 
“Niko na svijetu nije sposoban da radi sve, a i ne treba da rade svi sve na isti način.”
Njena odluka je bila jasna i čvrsta:
”Od sutra ćes doći na fizičko i dat ćes sve od sebe da radiš samo ono što možeš. Ako to ne bude dovoljno za ocjenu, polagat ćeš još i teoriju.” 

Od tada je kod mene stupio na snagu Zakon privlačenja u pozitivnom smislu. 

I do tada je Zakon privlačenja funkcinisao, ali na mom pogrešnom fokusu. Do tada je moj fokus bio na mom problemu i na samosažaljenju. Tražila sam nešto gdje mogu da se osjećam bezbjedno, uljuljkivala se u žalosne priče familije, kao da sam ja jadna. I bivala sam sve jadnija i nesretnija.

Zahvaljujući mojoj profesorici MOJ fokus se morao promijeniti i morao je biti na ono što mogu! 
Iz časa u čas me ona nije posmatrala kao neku jadnu. Naprotiv čak me i negirala kada bih ja posustala i opet upala u svoju sigurnu čahuru jadnice.  
Iz časa u čas sam morala da se trudim i pokažem ono šta mogu. I tako sam korak po korak otkrivala da mogu puno više nego što sam i mislila.
Iz časa u čas sam išla sa sve većom dozom zadovoljstva na čas fizičkog. Čak šta više počela i da uživam i osjećam slobodu koju daje fiskultura i fizička aktivnost.
Položila sam i i teoriju, jer sam se htjela potpuno dokazati u svoj svojoj moći. 
Moja završna ocjena je bila odlična.
Moja odlična ocjena nije došla iz Univerzuma, niti od Boga.Došla je iz mene.Morala sam izvući snagu iz sebe, a onda je uslijedilo nešto što me odozgo obasulo, što sam privukla, kao neki ogrtač. Ogrtač osjećaja sreće, samouvjerenja i zadovoljstva. Pa sam tako ogrnuta tim ogrtačem počela polako da zračim i privlačim svakim danom, korak po korak, sve što hoću. 
Ako hoćemo zdravlje trebamo se fokusirati na zdravlje koje je u našem tijelu, a ne u Univerzumu. 
Ako hoćemo bogatstvo trebamo se fokusirati na bogatstvo u nama i na ono bogatstvo koje je nama dostupno. 
Ako hoćemo sreću trebamo se fokusirati na sreću u sebi i u onom što već imamo.

Jer svi ovi pojmovi su tako relativni i različiti kod sviju.
Ono što im je zajedničko je, da kada ih otkrijemo i izgradimo u sebi, onda oni dalje zrače, vibriraju i privlače, bez obzira ko smo, odakle smo i gdje smo.
U svemu ovome nam motivacijske knjige, govornici i videa mogu poslužiti samo kao jedan od primjera interpretacije i mogućnosti.

Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice.  

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.  

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim.  

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina.  

Od septembra 2016. dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji”. 

Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život". 


Pratite Vanju na facebook-uInstagramu i čitajte njen blog za više riječi inspiracije i savjeta. Vanjinu knjgu Život mozete kupiti klikom na ovaj link.

Instagram