Porijeklo i koncept psihosomatskih bolesti


Čovjek je prepoznao duboku povezanost emocija i tijela davno prije nego što je medicinska znanost započela ispitivanja u tom području. Tome svjedoče brojni jezični izrazi poput „dizanja tlaka“ kada se misli na nervozu i uzrujavanje, „bola u srcu“ kada se govori o ljubavi i čežnji, „grižnje u trbuhu“ govoreći o krivnji, „da netko ide na jetra“ kada je neugodan ili „zastoju srca“ kada je riječ o strahu. 


„Medicina je odnos emocije i tjelesnog počela znanstveno opravdavati tek tridesetih godina našeg stoljeća. Već sam nazin psihosomatika otkriva stav u medicini. To je stav u kojem bolestan čovjek doživljava i promatra kao integralna struktura duha i tijela. U ovom stavu psihičko i somatsko povezuje se i promatra u međusobnom odnosu.“ (Klain, 1999)

Ako bolje promotrimo najstariji pristup medicine, možemo zaključiti da je on u početku bio psihosomatski. Primitivan čovjek nije poznavao anatomiju niti zakone kemije i fizike. Fizičke bolesti smatralo se djelom zlih duhova. Hipokratova škola je imala znatan utjecaj u razvoju medicine i upravo Hipokratov pristup bio je somatopsihički. On je uočio da psihičke bolesti nastaju zbog fizičkih poremećaja, tj. nesklada u četiri osnovna tjelesna soka. 

Platon i Aristotel vjerovali su u prednost duha koji upravlja tijelom. Njihovo vjerovanje je bilo da je duša odgovorna za sve koordinate u tjelesnim procesima (prema Blažević, 1989). Značajan doprinos za razvoj psihosomatskog koncepta na našim područjima dao je i Juraj Baglavi, koji je krajem 17. stoljeća pisao o psihičkim faktorima i njihovim mogućnostima na utjecaj i stvaranje tjelesne bolesti (Blažević, 1989). 

Koncem 19. stoljeća, vodeći neurolog Charcot je eksperimentalno pokazao utjecaj ideja i psihičkog na promjene tijela u histeričkim stanjima, što je inspiriralo i Freuda u daljnjim istraživanjima psihičkih fenomena (prema Blažević 1989). 

Prema Klain (1999) psihosomatika je prije svega bila psihoanalitički pristup bolesti. Brojni radovi iz ovog područja vezani su ponajprije za psihoanalističke entuzijaste (Dunbar, Alexander i dr.), dok se kasnije priključuju i brojni psihoanalitičari (Mitscherlich, Marty, Orgel, Witkower i dr.).

 Danas postoje dvije grupe istraživačkih interesa na polju psihosomatike: grupa psihoanalitičara i laboratorijski radovi psihofiziologa s drugim suradnicima (Klain, 1999). Među prvim eksperimentima u ovom području ističu se Hegenovi, koji je pokazao promjene u sekretu želučane sluznice sugestijom doživljavanja hrane u hipnozi i sl. Margolin otkriva da su način hranjenja, majčini odgovori na dijete, karakter njihovog uzajamnog odnosa, odgovorni za sekreciju pepsina u želucu djeteta itd. Pod utjecajem Freuda psihijatrija se počinje dijeliti na dva osnovna pristupa – organski i psihološki. Iz ove povijesne perspektive psihosomatska medicina predstavlja pokušaj stvaranja sinteze između organske i psihološke orijentacije (Blažević 1989).

Prema Klain (1999) psihosomatika znači visceralni odgovor na emocije kojih bolesnik može biti dijelom svjestan, ali koje najčešće nisu prepoznate u svijesti. Tako se npr.obrana od tjeskobe izražava putem simptoma na unutarnje organe koji imaju autonomnu inervaciju. Tjeskoba ima više tjelesnu manifestaciju, a malu ili neprimjetnu emocionalnu pratnju koja može ugroziti život tako što se pretvori u kroničnu. Psihodinamika je svojim znanstvenim i terapijskim pristupom potvrdila da svaka psihička tendencija traži odgovarajući tjelesni izražaj, jer je psihička energija sastavnica tjelesne. 
Možemo reći da je ovo povijesno važno pitanje, ali je i danas aktualno obzirom da se još uvijek ne zna ili tek otkriva da je psiha u pozadini brojnih problema koji su se do sad rješavali isključivo biološkim pristupom, iako bi bilo od izuzetnog značaja djelovati i na psihološku problematiku u njihovu rješavanju (migrena, psorijaza, neurodermatitis i dr.).


Definicija psihosomatskih bolesti

Prema Blažević (1989) termin psihosomatska medicina uveo je F.Deutsch 1922. godine označavajući novu disciplinu u medicini. Cameron definira psihosomatske bolesti kao one bolesti koje su izazvane reakcijama kao što su stres, napetost, anksioznost i druge emocionalne reakcije. Ove emocionalne reakcije mogu dovesti do direktnog slabljenja fiziološke funkcije organa, koja opet može dovesti do ireverzibilnog procesa u organu ili tkivima (Blažević, 1989).

Milivojević (2008) navodi da je osnovni stav psihosomatske medicine jeste da određena duševna stanja mogu uzrokovati poremećaje tjelesnih funkcija ili strukturalno oštećenje organa.
 Sve psihosomatske teorije se fokusiraju na emocije, jer polaze od pretpostavke da su emocije glavni posrednik između psihe i tijela, zato što imaju i psihičke i tjelesne kvalitete. Kada se poremeti tjelesna funkcija, govorimo o psihosomatskom poremećaju, a kada se poremeti struktura organa, govorimo o psihosomatskoj bolesti.
Um i tijelo nisu dvije stvari; tijelo je psihosomatski fenomen. Um je osjetljiviji dio tijela, dok tijelo čini najveći dio uma. I oni međusobno utječu jedno na drugo; rade istovremeno. Ako nešto potiskujete u umu, tijelo će početi da potiskuje. Ako se um oslobodi svega, i tijelo će se osloboditi svega“, (Osho, 2008).

Stres i imunološki sustav

Havelka (1998) navodi kako stresni doživljaji mogu dovesti do čitavog niza bolesti, od kojih su neke uzrokovane slabljenjem učinkovitosti imunološkog sustava. Način na koji psihički čimbenici, a među njima i stres, mogu djelovati na imunološki sustav ispituje se unutar relativno novog znanstvenog područja zvanog psihoneuroimunologija. 

Psihoneuroimunologija istražuje interakcije živčanog, endokrinog i imunološkog sustava, a cilj je ispitati mehanizme djelovanja psihičkih procesa na učinkovitost imunološkog sustava. Havelka (1998) također navodi rezultate istraživanja koji su pokazali da je npr. u ispitnom razdobolju utvrđena značajno smanjena učinkovitost imunološkog sustava u odnosu na neispitno razdobolje. Ispitivanja kroničnog stresa pokazala su da se imunološki sustav ne prilagođava na stresnu situaciju, već pokazuje stalno smanjeno funkcioniranje. Utvrđeni negativni učinci psihološkog stresa na rad imunološkog sustava pripisuju se izravnom djelovanju negativnih psihičkih stanja na složenu dinamičku ravnotežu u radu živčanog, endokrinog i imunološkog sustava, a pored toga se mijenja i ponašanje ljudi izloženih stresu, te ta ponašanja dovode do daljnjeg pogoršanja zdravlja. 

Emocionalni stres i tjelesna bolest

Tijekom normalnih aktivnosti nismo svjesni koliko su organi aktivni. Srce varira u svojim otkucajima, volumen krvi se mijenja, kao i provodljivost i boja kože, rad žlijezda, pluća, gastrourinarni sustav itd. Ukoliko se na organizam postavi jedan izvanredni zahtjev, sve aktivnosti se mogu naglo mijenjati, a pod utjecajem emocionalnih reakcija unutarnji organi se mogu mijenjati u svojoj funkciji i akciji. Ako je osoba izložena nekom neuobičajenom stresu, ona počinje na određeni način biti fiziološki budna. Autonomni vegetativni sustav pokazuje spremnost za borbu ili bijeg. Ako je moguća otvorena akcija, tada je opća energija visceralnih reakcija dobro mobilizirana i dovodi do rasterećenja. No, ako rasterećenje nije moguće, ako nije dozvoljeno otvoreno izražavanje emocija, ako tjeskoba postaje kronična – tada dolazi do promjena u visceralnim organima. Visceralna napetost može dovesti do šire mogućnosti visceralnih promjena, a ako je tenzija kronična – visceralne promjene prerastaju u patološke, što nazivamo psihosomatskom bolesti (Blažević, 1989). Među njima možemo spomenuti bronhijalnu astmu, migrene, artritis, povišeni krvni tlak, ulcerozni kolitis i dr.

Govoreći o nastanku psihosomatske bolesti, moramo uzeti u obzir brojne činitelje – specifični psihosomatski sastav oboljelog, specifičnoj situaciji nastanka, životnim uvjetima koji su prethodili, konstitucionalnoj ranjivosti specifičnog tkiva organa ili sustava. I danas je aktualna teza Dunbarove: stres – psihosomatske bolesti, koja smatra da mnoge latentne bolesti čuče u tijelu i čekaju aktivaciju nekog stresora. Tako npr. kažemo da postoji genetska predispozicija za razvoj bolesti, što ne znači da će se bolest i razviti. Osoba može imati više oboljelih od shizofrenije u bližoj obitelji, što ne znači da će se bolest razviti i kod te osobe iako je visok stupanj herediteta dokazan za ovu bolest. No, pod utjecajem nekog stresogenog faktora (smrt djeteta, životna ugroženost, bračna nesloga) često se desi da su osobe najranjivije i najrizičnije za razvoj simptomatologije. 
Laici često govore da je netko bio izvrstan student i „poludio od učenja“. To je izvrstan primjer u kojem se vidi kako je studentu stres koji doživljava zbog ispita, straha od neuspjeha i dr. okidajući (triger) faktor kada postoji predispozicija za psihičku bolest, dok brojni odlični studenti izađu s fakulteta „neoštećeni“ kada je nasljedna sklonost za psihičku bolest daleko manja.

Nasljedni i psihički faktori

Konstitucionalni, hereditarni faktori su izuzetno važan čimbenik kada govorimo o zdravlju i bolesti. Hereditarni faktori su oni koji su fiksni, smješteni u zametnim stanicama. Radi se o naslijeđu koje preuzimamo od svojih predaka i koje nosimo sa sobom kroz život. Premda nasljedna svojstva ostaju nepromijenjena, psihički faktori i utjecaj okoline mogu mijenjati reakcije ovih svojstava. Danas se odnos majka-dijete promatra i otkriva kao jedan od najvažnijih faktora za razvoj ne samo emocionalnih, već i tjelesnih reakcija. Kontakt majke preko kože djeteta, način hranjenja bebe, majčino aktivno i pasivno sudjelovanje u toaleti fizioloških potreba mogu biti etiološki uzroci u razvoju bolesti. 

Kao primjer možemo navesti da osobe oboljele od mukoznog kolitisa imaju majke koje su veliku važnost davale treningu njihove toalete (prema Blažević, 1989). Klain (1999) navodi da su psihoanalitička istraživanja pokazala da ličnost koja boluje od psihosomatske bolesti ima emocionalne smetnje još od ranog djetinjstva. Psihosomatski bolesnik trpi od poremećaja ili gubitka funkcije nekog organa, što mu može ugroziti život. Ovi bolesnici teško uviđaju vezu između psihe i tjelesnih funkcija. Cijeli je proces nesvjestan. Tjelesni simptomi daju privilegiju bolesne osobe ne umanjujući osjećaj samopoštovanja. Bolesnik može koristiti fizičku bolest kao oblik traženja topline, ljubavi, pažnje. Može biti vrlo teško bolestan, a bolest ga čuva od psihoze, ali mu ujedno može i ugroziti život (prema Klein, 1999). Oboljeli su vrlo otporni i ljuti na bilo kakvu sugestiju da je problem njegove bolesti u psihičkom sustavu, te preferiraju somatsko liječenje, medikamentozno, što je lakše nego prihvatiti da su problemi psihičke naravi i, naravno, baviti se svojom psihom za koju ne postoji „tableta“. Čak i sam pokušaj da se potisnuti problem prevede u svjesni psihološki problem može trenutno pacijentu pogoršati stanje i dovesti do vrlo teških reakcija. 



Psihosomatika u dijagnostici

Prema Klain (1999), razumijevanje bolesti ovisi o edukaciji liječnika i stavu koji ima prema odnosu psihičko-somatsko i somatsko-psihičko, te tako liječnik može postaviti kliničku dijagnozu (tjelesni simptomi s prihvaćanjem kategorija koje su priznate kliničkom nomenklaturom), dinamičku dijagnozu (uključuje razumijevanje povezanosti emocija s tjelesnim) i genetsku dijagnozu (odnosi se na razvoj ličnosti, te izvore smetnji traži u iskustvima iz prošlosti, kao i hereditetu i konstitucionalnim faktorima). 
Danas se psihosomatski pristup primjenjuje na veliki broj bolesti, npr. hipertonija, kardiospazam, anoreksija nervoza, pretilost (interna medicina); peptički ulkus, spastični kolon i kolitis s opstipacijom ili proljevima (gastroenerologija); funkcionalna afonija, bronhijalna astma, plućna tuberkuloza (bolesti respiratornog trakta); amenoreje, dismenoreje, smetnje menopauze, vaginizam (ginekologija); ekcemi, neurodermitis, eritroza (dermatologija) itd. (prema Blažević, 1989).

Zajedničke karakteristike psihosomatskih bolesti

1.      Psihosomatske bolesti karakterizirane su značajnom aktualnom fizičkom bolesti. Emocionalni problemi uglavnom nisu vidljivi niti blizu svijesti bolesnika. Bolesnik fizički trpi bez uvida u emocionalne uzroke.
2.      Bolesnik unatoč anksioznosti koja prati bolest ne uviđa da ona potječe iz ranog djetinjstva.
3.      Psihosomatske bolesti mogu čuvati pacijenta da ne razvije težu bolest poput psihoze.
4.      Neke psihofiziološke interakcije mogu se bolje proučavati kao psihosomatski model, a druge kao somatopsihički model (Blažević, 1989).
Zaključak koji možemo donijeti na temelju ovog pregleda o psihosomatskim bolestima je sljedeći:Da bismo mogli iscijeliti od bolesti uzrokovanih psihološkim faktorima, potrebno je prije svega otkriti što ih je uzrokovalo, a potom raditi na uzrocima s krajnjim ciljem njihova razrješavanja. Ponekad se to dogodi spontano, te je i iscjeljenje prirodnog toka, dok je u najvećem broju slučajeva potrebno konzultirati stručnu osobu koja će vam pomoći raditi na otkrivanju uzroka i njihovu razrješenju.
Piše: Andrea Vlašić

Andrea Vlašić je doktorand psihologije i certificirani klinički hipnoterapeut iz Livna, BiH. Psihologiju je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stručni je suradnik Asocijacije za psihološka i poligrafska ispitivanja (APPI), s fokusom na prevenciji seksualnog zlostavljanja (posebice pedofilije), identifikaciji i tretmanu žrtava zlostavljanja. Aktivno se bavi znanstvenim radom. Uređuje svoju Facebook stranicu Sensum Pisholoski Centar. Seanse savjetovanja i hipnoterapije provodi individualno, grupno i putem Skype-a (na Hr/Bos/Srb i engleskom jeziku). Dostupna je i putem Vibera i Whatsapp-a na broju +38763 / 250-461

Instagram