Srušio mi se cijeli svijet... Ali sam ja sagradila novi!


Učim svaki dan iznova da smo svi jako bitni kao pojedinci sa svojim iskustvima, svatko na svoj način.  
I da je svatko jednako bitan za ovu ogromnu cjelinu kojoj pripadamo.  


I ti i ja. 
I zbog toga je…. 
Bitno  izvući snagu iz svojih ličnih iskustava. 
Bitno  izvući snagu kroz nova učenja koja nam život nudi.  
Bitno biti svjestan svoje životne priče. 
Bitno to podjeliti sa drugima. 


Zbog toga dijelim svoju priču i razmišljanja s tobom koji čitaš.  
Ne zato što mislim da sam nešto novo otkrila ili zbog toga što mislim da je moja priča nešto posebno.  
Ovo je moja priča i razmišljanje i ona je bitna isto tako kao i tvoja. 

Vjerujem da je to bitno podjeliti sa drugima. 
Vjerujem da je bitno biti svjestan svoje životne priče. 
Vjerujem da je bitno izvući snagu kroz nova učenja koja nam život nudi. 
Vjerujem da je najbitnije izvući snagu iz svojih ličnih iskustava….

Vjerujem da je to bitno podjeliti sa drugima. 
Vjerujem da je bitno biti svjestan svoje životne priče. 
Vjerujem da je bitno izvući snagu kroz nova učenja koja nam život nudi. 
Vjerujem da je najbitnije izvući snagu iz svojih ličnih iskustava. 

 Djetinjstvo 

Mogu sa sigurnošću reći da sam rano bila prinuđena da učim iz svojih iskustava, koja su me navela i gurala ka novim učenjima i otkrivanjima. 
Do svoje 13 godine sjećam se bezbrižnog, zaštićenog života, kada su roditelji mene i brata napajali ljubavlju i želili zaštititi od svih zla koje može život da nosi. Uvijek su nam govorili, a to smo i osjećali, da smo djeca njihove iskrene ljubavi. 
Uvjerena sam da mi je i ta njihova ljubav kojom su me tada natopili, pomogla kasnije kada su nailazila i drugačija iskustva. 
Onda kada mi je život počeo djeliti lekcije. 
Onda kada je počela velika škola što se zove “ŽIVOT”. 

Kao i svaki đak prvak i u toj školi što se život zove, sam se bojala i mrzila  i mrzim svaku novu lekciju i novo iskustvo. Kod svake nove lekcije sam željela pobjeći u zaštićeni svijet i sakriti se iza skuta majke. 
To skrivanje je postajalo sve besmislenije, a svijet pun nepoznatih i za mene zastrašujućih stvari je bivao sve veći. 

U vrijeme puberteta je sasvim normalno da počinjemo da tražimo svoj identitet, da želimo da se osamostaljujemo. U pubertetu u velikoj mjeri nama upravljaju hormoni.  
U tom periodu je sasvim normalno da nam je naša sopstvena koža tijesna i da ne znamo kuda sa sobom. 
U mom slučaju je bilo još malo drugačije. Već prije dvije godine uočili su da drugačije hodam i da malo zabacujem lijevu nogu. Roditelji su bili uplašeni, a ljekari nisu mogli da otkriju o čemu se radi. 
Na kraju sam morala jedno vrijeme da provedem u bolnici u Ljubljani. Uradili su mi sve pretrage i ustanovili da sam rođena sa oštećenjem kičme i da će to imati poslijedice u mom budućem životu. 
Prognoze nisu bile ružičaste.  
Za mene se tada srušio svijet ….


......Osjećaji bespomoćnosti, bezvrijednosti i straha su me vodili narednih dana, mjeseci i godina.

Svaka riječ utjehe i podrške mojih roditelja mi je išla na živce.  
Bila sam ljuta na život i na sebe. Nisam nikako mogla da razumijem zašto sam baš ja morala da budem kažnjena. 
Nije mi bilo jasno šta sam ja to zgriješila da mi se može tako nešto desiti. Nisam još ni počela da živim, a već sam bila kažnjena. Tako sam to doživljavala.



Roditelji su bili djeca socijalizma, tako da religija i spiritualnost nije baš bili prisutni u mom roditeljskom domu. Imala sam baku Dalmatinku, koja je uvijek bila i do kraja svog života ostala pobožna. 
Pomalo me umirivala  i poprilično fascinirala spoznaja na koji način, ona, koja nikada nije smjela da ide u školu, mudro reaguje i kako je bivala jaka za sve što joj život servira i nudi. 
Imala je utjehu i odgovore u svojoj vjeri i u svojim razgovorima sa Bogom. 
Pomalo sam pokušavala razumjeti taj njen način razmišljanja. Jednom mi je rekla da za sve što se ovdje na Zemlji patimo, kod Boga je bolje. Nisam baš mogla da nađem u tome neku logiku, ali sam imala mrvicu utjehe. 
Dobro, mislila sam. 
Prepustila sam se nekoj većoj sili i počela sebe prihvatati. 

Osjećala sam negdje u dubini duše da negdje postoje razlozi zašto nam se neke stvari dešavaju. Bivala sam manje ljuta na svoj život i svoju sudbinu. Polako me obuzimao osjećaj da nisam kažnjena, nego da mi je to dato. 
Ne znam zašto, ali jednostavno, to je bilo tako. 
Kao spiritualni laik sam o svemu samo imala dobar osjećaj. Još uvijek mi nije bilo jasno šta u stvari osjećam, a još manje sam to mogla nekome objasniti. 
Puštala sam da me to prati....  

(Odlomak iz e-knjige "Život", koju mozete kupiti klikom na ovaj link)


Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice.  

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.  

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim.  

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina.  

Od septembra 2016. dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji”. 

Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život". 
Pratite Vanju na facebook-uInstagramu i čitajte njen blog za više riječi inspiracije i savjeta. Vanjinu knjgu Život mozete kupiti klikom na ovaj link.

Instagram