Živjeti znači sebe naći


Moj sin (19 godina) i moja najmlađa kčerka(17 godina) su na pragu jedne nove životne dobi. Dobi kada će sve manje moći da se sakriju iza mene ako ih život prepadne.
I tako dok stojim u školskoj sali prilikom dodjele diploma, gledam ih sretne i bezbrižne i mislim se šta je sad najpametnije da im kažem, kako da ih uputim?


Dobro bi bilo da za godinu dvije idu jedno vrijeme dalje od kuće. Da izađu iz naših okvira i pogledaju šta im je dalje od nosa.
Ovo ću im reći, jer sam ubjeđena da tek taka mogu da sagledaju i vide sebe i nas kao pordicu realno. Jedino tada mogu realnije da posmatraju sebe u životu i život oko sebe.
Tada moraju da odlučuju sa naučenim normama koje nose iz kuće, ali bez našeg direktnog utjecaja.

To iskustvo imam i ja. Prvo sam napustila užu porodicu i vidjela ko sam ja, pa onda ko su oni. A onda su išli dalji koraci…
Na ovaj način imamo šire vidike i više životnog elana.
Na ovaj način učimo da se sve može gledati i iz druge perspektive.
Da svaka medalja ima dvije strane i da je svako negativno iskustvo kontrast pozitivnoga što nam dolazi.


Uvijek im kažem da živjeti ne znači čuvati se od svih poteškoća i kriti se u zaštićeni svijet.
Život je ulaganje u pronalasku sebe.

Bez želje za stvarnim životom ne mogu  ništa postići.
Ako im se nešto ne radi  ili misle da nemaju mogučnosti realizovati svoje želje, koliko god im zvučalo nerealno sve je u njihovim rukama.
Pa im kažem:

“Ako vam se nešto ne da,napravite da vam se da!”

A oni gunđaju i odmah postavljaju  pitanje:”Kako?”

Jednostavno, sve što rade moraju da  rade sa stopostotnom pažnjom.
Naravno u svemu što odlučuju da rade treba da postoji i hierarhija ili prioriteti.
Znaju da poslovi za egzistenciju imaju prioritet, ali oni idu paralelno sa poslovima koje rade iz srca.
Ako imaju sreću da rade posao svojih snova onda će im biti lakše, jer se konstantno pune energijom.
Ali ako rade neki posao samo za egzistenciju, moramo drugu polovinu svog vremena posveti  u nečemu što im hrani dusu.
Je li to neka dobra knjiga iz kućne ili gradske biblioteke, dobar film, muzika ili vožnja biciklom uz kanale, nije uopšte važno. Važno je da ih lično ispunjava i hrani.
Ako sat i po vremena dnevno, provedu na jedan od ovih načina to je garancija da će sebe negdje naći, da će se osjećati dobro. Tako da im ni poslovi koje moraju raditi neće predstavljati teškoće.


Čuju oni oko sebe kako neki ljudi nekada mogu do besvjesti da raspravljaju o stvarima kojima ne znaju riješenje. Kako ljudi pričaju nečemu što se dogodilo njima lično ili gradu ili državi. Da se neumorno raspravljaju  o  bolestima, usamljenosti, stvarima koje idu samo lošije…
Raspravljaju iz dana u dan iako znaju da za neke stvari nikako nemaju riješenja.
Ako je neko usamljen od njihovih prijatelja, ne mogu oni i dan i noć kod tog nekog sjediti da mu ublaže tu njegovu samoću. Ako je neko bolestan ne mogu mu dati svoje zdravlje.
Moraju se od mladih dana naucčti puštanju.

Meni lično je to najteža zadaća u mom životu.
Evo od sada moram ovo moje dvoje mlađe djece pustati da se razvijaju samostalno.
Moram pustiti roditelje, familiju. Ne mogu da se ne opterečujem stvarima koje su skoro neriješive ili koje idu jednostavno svojim tokom.
Ponekad nas proganjaju misli da sve moramo sami da riješimo, pošto mislimo da drugi ne mogu bez nas.
Moramo  pustiti jedni druge da bismo se bolje vidjeli i više volili i cjenili.

Ali kako? čujem ih opet

Vašim  ličnim unutarnjim glasom i vjerom da i najgore stvari imaju riješenje. Saznanjem da je vaš unutarnji glas samo vas i jedino vama samima može pomoći.
Ljudi su često ubjeđeni da postoji samo jedna vrsta istine. Da jedino ako se drže samo istine ko pijan plota imaju pravo.
Ali ko se slijepo drži i misli da su samo njegove ideje ispravne to nije uopšte realno.
Šta ako se odjednom pojavi neko sa drugim idejama?
Šta ako ih neke tuđe ideje ponesu, kao da nikada svoje ideje nisu ni imali?

Zato im ponavljam da je bitno znati razliku između ideja o nečemu i  njihovog ličnog unutarnjeg glasa.

Taj glas prati baš ono što su oni sami.
Moraju da nađu glas koji prati njihov put i njihove snove, a ne autoput očekivanja od drugih.   
Ako svjesno budu ulagali u svoj život  shvatit će i uočiti da njihovo “ja” nije ništa drugačije od nekog drugog “ja”.


Tada će vidjeti  da se sve možemo sa dvije strane  posmatrati..

Opet im govorim da većina ljudi nije spremna da pusti i prihvati, da je neko drugi istog intenziteta ubjeđen u svoju realnost kao i oni.
Uvijek postoji i duga strana i dobro je da budu svjesni da neko istu stvar može na sasvim drugi način da vidi i interpretira.

Ako budu znali da ulažu u sebe, da puste neke okove koji sam im možda i ja dala i nametnula onda će biti spremni da uče i dalje lekcije koje im život nudi.
I onda će biti spremni i druge da razumiju.

Zato im savjetujem da se na jedno vrijeme odvoje od nas. Da otkriju svoj glas i upoznaju sebe.
Jer najljepše je živjeti sebe u svom životu.


Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka jedne prekrasne djevočice.  

U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika, nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.  

U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life coach i Kognitivni terapeut, čime se danas bavim.  

Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella-Sretna žena magazina.  

Od septembra 2016. dajem časove hrvatskog jezika na “Holandskoj Poslovnoj Akademiji”. 

Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život". 



Pratite Vanju na facebook-uInstagramu i čitajte njen blog za više riječi inspiracije i savjeta. Vanjinu knjgu Život mozete kupiti klikom na ovaj link.

Instagram