Kapetan morate biti sami u životu, a psiholog može biti tek „GPS“, da vam pomogne u navigaciji!




Postoji ona poznata uzrečica: „Da sam dobila novčić za svaki put kad mi je netko rekao…“ koju bi psiholozi (i studenti psihologije) dovršili sa „…da je on/a jako želio/la upisati psihologiju, ali je upisala xyz“, „…da ga/ju psihologija jako zanima“, „…da je on/a rođeni psiholog, da mu/joj za to ne treba fakultet“.


Psihologija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa i ponašanja pojedinaca. Vjerujem da predmet proučavanja psihologije nikada neće biti do kraja proučen i „razotkriven“, objašnjen. Ljudi su međusobno vrlo različiti, a mogu se opisati velikim brojem karakteristika. Na te karakteristike utječe genetika, odgoj, okolinski faktori, ali i sama situacija. No, i te karakteristike su međusobno u interakciji. Dozvolit ću si slobodu i reći da na svijetu ne postoje dvije osobe koje bi postigle iste rezultate na svim psihološkim mjerama. Zašto onda proučavamo čovjeka ako je toliko kompleksan kao predmet proučavanja? 



To činimo jer bez obzira na to što su ljudi nevjerojatno različiti, ujedno su i jako slični, razmišljaju na sličan način, reagiraju na sličan način. Psiholozi pokušavaju grupirati ljude i odrediti „normalne“ (prosječne) vrijednosti prema kojima bismo procjenjivali pojedinca u odnosu na grupu. Vrlo je teško reći što je „normalno“. To je pojam o kojem se može raspravljati, a u svijetu psihologije (pa i medicine) postoji više kriterija prema kojima se definira normalnost (odnosno zdravlje). 

Moram biti iskrena i reći da kada netko za nekoga kaže da nije normalan, da je lud ili slično, počnem lagano ključati od muke. Teško je i najiskusnijem i najškolovanijem stručnjaku reći da netko nije normalan (posebno ako tome pridodamo i želju da budemo etični i profesionalni i ne etiketiramo ljude dijagnozama), a kako bi to onda mogao reći laik. S druge strane, biti lud nosi veliku težinu i ne treba se olako razbacivati takvim izjavama. 

Biti psiholog je neopisivo odgovorna stvar. Prije svega, moraš biti kao osoba i kao stručnjak kritičan prema sebi i znati što možeš i što ne možeš, koja su tvoja ograničenja. U današnjem svijetu gdje novac postaje prioritet, postoje čak i psiholozi koji misle da mogu raditi sve jer „imaju dovoljno veliko iskustvo“. Vratimo se na onu kompleksnost čovjeka. Nitko ne može znati sve niti biti stručnjak za sve. Ja osobno one koji su stručnjaci za sve smatram nedovoljno kritičnima i neprofesionalnima. 

Ako se jedan psiholog usavršio u jednom ili čak dva područja, to je već značajno. Psihologija je toliko obimna da ne vjerujem da ću u cijelom svom životu imati 5% znanja iz psihologije „u malom prstu“, a priznajem da učim i čitam jako puno stručne literature. 

Biti psiholog znači voditi brigu o drugima i tuđoj dobrobiti, ali ujedno i znati voditi brigu o samom sebi. Ne, nemoguće je biti sam svoj psiholog i na sebi isprobavati tehnike koje upotrebljavaš na drugima, ali moraš se znati oporaviti od onoga što te optereti – najbolje kroz superviziju s drugim kolegom koji, za razliku od tebe, može objektivno sagledati tvoje stanje i tvoju situaciju. Postoje iskusni stručnjaci koji tvrde da oni zbog svog iskustva ne trebaju superviziju, da na njih ne utječe sve ono što čuju kao terapeuti, ali opet kažem – to je nekritično razmišljanje.

Svaki stručnjak u mentalnom zdravlju koji radi savjetovanje ili terapiju treba superviziju. Nitko od nas nije nepogrešiv i nitko od nas nije uvijek u savršenom stanju i živi savršen život, pa na njega ne može utjecati smrt roditelja / partnera / prijatelja / kućnog ljubimca ili bračne nesuglasice, poteškoće s djecom ili bilo što drugo. Koga zavaravamo? Svi smo ljudi i imamo emocije. Čak i psihopate imaju emocije – možda ne prema drugima, ali prema sebi da. Ponekad imam osjećaj, a ne moram biti u pravu, da takvi stručnjaci jako puno upotrebljavaju potiskivanje kao obrambeni mehanizam i da bi se jako iznenadili što bi otkrili o sebi tijekom supervizije. 


Biti psiholog znači da će te ljudi uvijek pitati jesu li ludi, hoće li poludjeti, ima li lijek za njihov problem… znači da će nekad od tebe očekivati da zamahneš čarobnim štapićem i riješiš njihov problem… ali znači i da će te zavoljeti, vezati se za tebe kao za prijatelja, sestru, brata jer si možda prva osoba koja sluša i koja čuje, koja razumije i one najgore postupke koje ste učinili. Ne opravdava, ali razumije i pokušava vam pomoći da pronađete najbolje rješenje. 

To rješenje nije za svakoga isto jer, kako smo rekli, svi smo vrlo različiti. Imamo različite crte ličnosti, različit odgoj, različito životno iskustvo, ali i različite životne vrijednosti i ciljeve. Zato ne postoje ni univerzalna rješenja na vaše probleme. Tek dobrom procjenom situacije i osobe koja traži pomoć možemo odrediti smjer u kojem treba ići. Biti psiholog zato znači i ploviti na brodu, ali ne i biti kapetan. Kapetan svatko mora biti sam u svom životu, a psiholog može biti tek „GPS“, da vam pomogne u navigaciji.

Jedna vrsna psihologinja i psihoterapeutkinja rekla je davno svojim studentima: „Nemojte ni pokušavati pomoći svojim prijateljima i svojoj obitelji. Vi za njih niste psiholog i nemojte to ni pokušavati biti.“ To je istina ako uzmemo u obzir brojne aspekte. Ne kažem da obitelj i prijatelji ne trebaju od psihologa tražiti savjet ili olakšati dušu, ali ponekad ih moramo upozoriti da ih slušamo kao sestra / kćer / prijateljica, a ne kao psiholog. Budimo realni, nitko u situaciji u kojoj je emocionalno uključen ne može biti objektivan, pa tako ni psiholozi kad su u pitanju njima bliske osobe. 

Biti psiholog znači i boriti se s predrasudama – da čitamo misli, da u slobodno vrijeme stalno procjenjujemo ljude, da psiholozima dolaze samo ludi ljudi i slično. Ne čitamo misli, ali čitamo vaše reakcije, vaše emocije, ličnost. Ne radimo to u slobodno vrijeme (dobro, tu i tamo…), a kod nas nema ludih ljudi nego nam dolaze ljudi s problemima (koje imamo svi) ili koji žele unaprijediti kvalitetu svog života. 

I mislim da će se mnoge kolege složiti sa mnom, ali najgori prigovor koji nam netko može uputiti počinje sa: „Ti si psiholog, a ….“ I onda u nastavku prigovore što smo ljudi. Da, ljudi smo – psiholog je naše zanimanje, zvanje ili poziv, ali ne i naš identitet. Psiholog nije opis naše ličnosti. Imamo pravo na greške, imamo pravo i na mane, a i na to da se osjećamo loše. Imamo pravo ne biti savršeni. Radimo na tome da budemo bolji, ali to je cjeloživotni proces i ne dobijemo olakšicu s diplomom. Nekada u životu i mi trebamo svog psihologa, kao što i vi trebate svog. Ili kupimo psa.

Piše: Andrea Vlašić



Andrea Vlašić je doktorand psihologije i certificirani klinički hipnoterapeut iz Livna, BiH. Psihologiju je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stručni je suradnik Asocijacije za psihološka i poligrafska ispitivanja (APPI), s fokusom na prevenciji seksualnog zlostavljanja (posebice pedofilije), identifikaciji i tretmanu žrtava zlostavljanja. Aktivno se bavi znanstvenim radom. Uređuje svoju Facebook stranicu Sensum Pisholoski Centar. Seanse savjetovanja i hipnoterapije provodi individualno, grupno i putem Skype-a (na Hr/Bos/Srb i engleskom jeziku). Dostupna je i putem Vibera i Whatsapp-a na broju +38763 / 250-461

Instagram