Kako sam zavoljela svoju sijedu kosu?


Godinama sam uživala u dugačkoj, bujnoj irsko-crvenoj kosi. S vremenom je ta boja postala moj zaštitni znak pa su me znali svakako nazivati: "Hej, riđa... Crvenokosa, vatrena ! " Kada imate takvu upečatljivu boju kose prirodno ste u prvom planu i čovjek se vrlo lako navikne na takvu lakoću življenja.



Nakon dosta godina osjetila sam potrebu da više ne bojim kosu. Htjela sam vidjeti kakva je njezina prirodna boja, doživjeti kako je proći s prstima kroz prirodnu i zdravu kosu, kako je to nositi svoje godine koje se vide i na sijedoj kosi. Prije odluke da se ne farbam dvije godine sam gnjavila prijateljice s pitanjima o sijedoj kosi. Znam da sam vam išla na živce! 

Jednog dana sam otišla na šišanje, ali ne i na farbanje. Komentar frizerke bio je :"To je neuredno, moraš se pofarbati! " Promijenila sam frizerku. Imam novu, kojoj je sijeda kosa super, a i sama je predložila da moju bujnu sijedu kosu treba svijetu pokazati, a ne ju stepenastim šišanjem sakriti. Tako sam mjesec po mjesec postajala sve prirodnija. Imamo još dosta godina da postanem srebrna, za sada sam samo sjedokosa. Jedva čekam te srebrne godine. Bit će mi zadovoljstvo svako jutro proći prstima po srebrnoj kosi, koju ću vezati u dugačku pletenicu.

Na putu do te pletenice puno toga sam doživjela i naučila, a vjerojatno će biti još toga. Ovaj clanak ću posvetiti našim uvjerenjima o sijedoj kosi, a koja nas udaljavaju susresti se kao žena sama sa sobom, svojom istinskom ljepotom, svojom iskonskom snagom i na kraju svojim mudrim godinama.

Ljudi su me poznavali kao crvenokosu i većina se iznenadila kada sam skinula crvenu boju, a ostale su sijede s ponekim ostatkom farbe. Ljudi su uvijek iskreni, kažu točno što misle, pa sam slušala sljedeće komentare: "Sijeda je neuredna i treba se prikriti, Što ti želiš ostariti? Ne možeš takva među ljude, Što je to neki đir Jadranke Kosor? " pa i do komentara: "Ja ne volim svoje sijede, stalno ih prekrivam, što da radim, kako da budem u miru s njimaAjme, od kuda ti hrabrost, i ja bihI ja se više ne farbam, osjećaš kakvo je to olakšanje? "

Svakako reagiramo na sijedu kosu. Mislim da je nebitno s čime i kako to povezujemo. Za mene je odluka da ne prikrivam sijede i imam prirodnu boju kose bio način kako ću uhvatiti i doživjeti sebe na svim razinama. Osjetila sam oslobođenje kada sam odustala od farbanja. Oslobođenje kada sam shvatila da nemam izrast koji treba prikriti, da je moja kosa odraz mojih godina, i da sam s time uredu. Kako volim potpunu slobodu, tako mi je super da ne ovisim o nekim preparatima koji mi osiguravaju urednu boju kose. Mogu otputovati u divljinu na pet mjeseci i neću imati izrast nego ću imati svoju kosu. Toliko oslobađajuće!

To je vanjski dio priče, ali unutarnji proces je zanimljiviji. Sa svakom vidljivom sijedom, dogodi se da postajete odjednom "goli" pred ljudima. Uljepšavanje, farbanje, šminkanje dovelo je do toga da imamo zid koji nas dijeli od sugovornika, a nismo ga svjesni. Osim što ste goli i ne možete na brzinu navući neki komad tkanine, osjetite kako ljudi kroz vašu sijedu kosu preispituju svoja razmišljanja o sebi. 

Život mi je puno puta pokazao da u bliskoj komunikaciji rijetko kada mislimo o drugoj osobi, uvijek mislimo što druga osoba misli o nama i kako smo se prezentirali.

Htjela sam da taj prelazak na sijede bude moj unutarnji proces. Proces u kojem mogu razumjeti i uživati u svakoj promjeni koju on donosi. Nikako nisam htjela da taj prelazak bude revolucija protiv farbanja i nekog ustaljenog razmišljanja kako žena treba izgledati. Znala sam da ako prihvatim revolucionarni pristup tada će mi promaknuti značajni doživljaji sebe. Revolucionarku sam u startu odbila. Htjela sam uhvatiti sve nježnosti povratka prirodnoj ljepoti žene. Tako je i bilo.

Naučila sam da nije lako odustati od uvriježenih pravila kako ženina kosa treba izgledati. Uhvatila sam se da nesvjesno promatram krasno pofarbane žene i začudo bile su lijepe. Uhvatila sam se da tražim pogledom po gradu sebi slične. Bilo ih je i stvarno su ponekad izgledale neuredno sa sijedama. Shvatila sam da ako želim biti u miru s odlukom o prirodnoj boji kose ona treba doći iz vrlo jasnih motiva, zašto ja to želim? Motiv zašto treba imati veću vrijednost nego uredno pofarbana kosa. Komentar poput - ma' što me briga!, -mogu biti kakva ja želim! dolazi iz samozavaravanja i revolucionarnog pristupa. Na ovom dijelu svijeta toliko smo uvjetovani kako bi žena trebala izgledati, da je izuzetno teško otkloniti sve te uvjetovanosti. Tako sam razvijala svoj sustav vrednovanja. 




Zašto mi je u ovom trenutku života bitnije imati prirodnu nego li pofarbanu kosu? Vanjske razloga sam navela, idemo sad na unutarnje.

Unutra sam pronašla zid koji je stajao između mene i ljudi, a koji je s prestankom farbanja otklonjen. Ono što vidite, to ja jesam. Imam sijedu kosu i veselim se što u mojoj kosi možete susresti moje godine, a možda i svoje. Možete susresti mene, a i ja mogu slobodno susresti vas. Ne zapažam više tuđe izraste, boje kose, detalje na garderobi. Otkako sam otklonila zid između mene i ljudi, a on je sagrađen u trenucima uljepšavanja mojeg tijela, vidim i gledam u ljudima samo u njihovu istinsku srž. Prekrasni su!

Zid koji se u meni gradio kroz uljepšavanje mojega tijela držao me na određenoj distanci. Distanci koja je osiguravala da nekako uvijek izgledam prihvatljivo i zgodničko po "nekim pravilima". To što tako izgledam osigurava mi da ću biti prihvaćena i shvaćena. Bez tog zida morala sam upregnuti vlastite unutarnje snage.

 Tada više nije postojalo ništa što će mi osigurati razumijevanje, prihvaćenost, uspjeh osim mene istinski i iskonski onakve kakve jesam. Oslobođenje! Veliko oslobođenje! Vrijednost prirodne boje kose postala mi je veća i značajnija od bilo kakve boje na kosi. Neka boja bi mi možda i bolje stajala, bila bih u društvu prihvatljivija ili lakše primijećena. Ne, odlučila sam se za prirodnu boju jer me podsjeća da se uvijek i jedino trebam osloniti samo na svoje unutarnje snage i vrijednosti.

Iz tog mjesta sagledavanja sebe čovjeku se otvori neka neobična snaga da i druge ljude može gledati direktno u njihovo unutarnje stanje. Kao laserom pređete preko boje, šminke, lijepe garderobe i vidite ono iskonsko u čovjeku. Oduševit ćete se kako su ljudi lijepi!

Puno vas pozdravlja jedna sjedokosa i pozivam vas na povratak sebi.... nebitno je hoćete li se farbati ili ne. Nađite neki način kako ćete doživjeti iskonsko, strastveno, hrabro biće u sebi. Srušite sve zidove koji stoje između vas i drugih lijepih ljudi.


Piše: Ivana Debelić

Ušla u 40-tu godinu bivanja na ovoj  kugli zemaljskoj. Nekada mi se to činilo puno, danas nemam nikakvo mišljenje. Nekada sam imala velike zahtjeve od života, danas ga samo živim i ostvarujem svoje ciljeve. Majka sam dviju živahnih djevojčica, prijateljica​ i životna suradnica bliskim ljudima. Posjedujem dobre tenisice za trčanje i plavu kuhinju za fine svježe obroke. Sve drugo smatram prolaznim i zamjenjivim.  Diplomirala sam ekonomiju u Zagrebu i ubrzo se pokazalo da je to bio samo usputni test.​ Glavni životni testovi nakon te diplome tek su počeli pristizati u obliku ljudi, knjiga, tečajeva, putovanja,  dodatnih studija, a sve na temu: Tko sam Ja, Kuda idem i Zašto sam tu. Danas stečeno znanje, iskustvo i razumijevanje životnih procesa s puno Ljubavi prenosim dalje u radu s ljudima kroz  kreiranje svjesnih odnosa koji imaju za cilj osvijestiti u nama blagostanje, zajedništvo i napredak. S posebnim žarom sudjelujem kao podrška u kreiranju sretnijih brakova, a i kao podrška u  osvješćivanju zašto nije išlo i kako dalje. Dok, s posebnim veseljem sudjelujem u kreiranju korisnih i ispunjavajućih odnosa na radnim mjestima. Učimo tko smo mi u odnosima, čemu nam odnosi služe, kako svaki odnos učiniti na dobrobit svima koji u njemu sudjeluju. Ukoliko zelite kontaktirati Ivanu i njenu pomoc u kreiranju ispunjavajućih odnosa, pisite joj na: ivana.dblc@gmail.com

Instagram