Vjera, nada i zakon privlačenja: Moj san je postao stvarnost!
13:05
Od moje trinaeste godine sam bukvalno počela da sanjam snove koji su postali stvarnost. Tada sam imala jednu dijagnozu gdje je bilo u pitanju da li ću moći u budućnosti postati majka. Tada sam se kao romantična trinestogodišnjakinja usudila sanjati i maštati. Mislila sam, ako možda ne može to u stvarnosti da mi se desi, sigurno može u mojim mislima. Maštala sam stalno o jednoj djevojčici.
Koje sile i koji zakoni su bili u pitanju i na koji način su se energije u meni i oko mene posložile, ne znam ali danas ta djevojčica ima 33 godine, a poslije nje je došao još jedan dječak kome je sada 19 i još jedna djevojčica kojoj je sada 17.
Od tada duboko u sebi osjećam da uvijek postoji NADA da se ostvare želje koje možda izgledaju nemoguće!
Ta nada uvijek u meni održava vatru i strast koja me goni da tražim, učim i ne zaustavljam se.
Puno životnih puteva ne biramo sami, kao što ne možemo ni da utječemo na sve naše životne okolnosti.
Ono što možemo je da vjerujemo u svoje snove i da tražimo puteve i pratimo putokaze na tim putevima.
Prije 23 godine sam došla ovdje u Holandiju. Prvo sam bila smještena u Den Boschu, prelijepom gradu poznatom po holandskom umjetniku Jeroen Bosch.
U šali sam govorila: “Nisam ja u Holandiji, nigdje ne vidim vjetrenjače!”
Jedan dan sam se dogovorila sa prijateljicom, koja je isto iz Lukavca, a živi u Rozenburgu, gradiću pored Rotterdama, da joj dođem u goste na vikend.
Stigla sam autobusom, izašla i odjednom ugledah pred sobom imponzantnu vjetrenjaču.
“Ah, ovdje sam stvarno u Holandiji!“, pomislila sam.
Zastao mi je dah u grlu od uzbuđenja. Ispod elipsa vjetrenjače je stojalo njeno ime i godina gradnje.
Vjetrenjača se zove “NADA” i sagrađena je 1887. godine.
To je bila ljubav na prvi pogled: vjetrenjača i ja. Rekla sam naglas: ”Ja ovdje ostajem!”
Danas poslije 23 godine sam još uvijek ovdje, u malom mjestu pored Rotterdama, gdje centralno istorijsko mjesto ima vjetrenjača “NADA”.
Svaki dan prolazim pored nje i ona me svaki dan opominje da ne prestajem da se nadam u ostvarenju mojih želja.
U ovom istom mjestu radim kao lifecoach i kognitivni terapeut, sa pojedincima i grupama. U grupama govorimo o svakodnevnim temama, koje su vesele, manje vesele i tužne. Kakva god da je tema, grupa se uvijek razilazi sa olakšanjem i osmijehom.
Moj san je postao organizovati “Razgovore Za Stolom”, ni manje ni više nego u toj vjetrenjači!
Tu gdje je vjetar stoljećima pokretao elipse da bi se mljela pšenica za brašno za svakodnevni kruh, u meni se rodio san da to postane simbolično mjesto odakle će elipse vjetrom dalje slati priče običnih i neobičnih ljudi.
Mjesto gdje će se ljudi okupljati i razmjenjivati iskustva, oslobađati dogmi i predrasuda. I mjesto odakle će ljudi još više učvrstiti nadu u bolje, nadu za uspjeh i nadu da je ljubav među ljudima najbitnija.
U mom snu se rodila ideja, a sada u prošlu nedjelju je održana prva edicija mog talk-show–a "Razgovori Za Stolom”! Vjetrenjaču sam sa svojim timom pretvorila u podijum za obične i neobične priče, za muzičke talente i umjetnike. Karte su bile rasprodate u roku od dva sata pošto je bilo publicirano u novinama!
Jedna osoba me upita: ”Kako se usuđuješ tako nešto organizovati, kad tvoj holanski nije baš skroz čist?”
Rekla sam joj: “Tamo ćemo pričati jezikom ljubavi koji razumiju svi!”
I tako je i bilo. Tema je bila “Imati dom”. Imala sam glavnu gošću, dvoje muzičkih talenata i jednog pjesnika, a u drugom djelu programa je učestvovala i publika u razgovoru.
Bilo je emotivno i dirljivo.
Cijela vjetrenjača je bila ispunjena različitostima u generacijama i nacionalitetima, toplinom zajedništva, međusobnog poštovanja i ljubavi.
Neki posjetioci su otišli ispunjeni lijepim osjećajem, neki zadovoljni da su dobili pažnju, a neki su se za momenat zaustavili u svom užurbanom životu i zamislili se nad temom”Imati dom”.
Nije bilo konkretnog odgovora na tu temu, ali to mi nije ni namjera.
Elipse vjetrenjače su se u prošlu nedjelju, gurane vjetrom sa sve četiri strane svijeta, okretale i širile svu tu pozitivnu energiju i nadu u nešto bolje, jezikom ljubavi…
To je moj san!
Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"
0 komentari