Zablude oko ljubavi prema sebi: šta voljeti sebe uistinu jeste?

08:40


Evo vratila sam se opet u svoju svakodnevnicu. Ljetni praznici su prošli. Bilo je malo odmora, ali i porodičnih sastanaka i susreta koji su i lijepi, ali i umarajući. Godinama sam  provodila odmor samo sa familijom i vraćala se kući više umorna nego odmorna. Ali, hajde, mislila sam promjenili smo okolinu, vidjeli smo nova lica, bili sa familijom, lijepo se družili, i to je neka vrsta odmora... i tako iz godine u godinu.  Sada sigurno mogu reći da to nije odmor, nego samo posjeta familiji. Ne govorim u kontekstu lijepo ili ružno, nego u kontekstu imati odmor. 


Moj muž i ja  smo ovaj puta odlučili da se malo ukrademo od sviju. Možda će mi se neko i nasmijati, ali nas dvoje smo tek sada, poslije 20 godina braka ukrali, samo za sebe, 10 dana godišnjeg. 

Prva četiri dana namjerno nismo skoro ništa jedno drugome rekli, jer ako si sa osobom koja je druga polovina tebe i šutnja je lijepa i ne predstavlja nikakav problem. 

Nismo slušali radio, nismo gledali TV, nismo se uključivali u socijalne mreže, a u kući smo imali dovoljno hrane da ni u trgovinu nismo morali ići.  Ujutro bismo išli na kupanje na plažu na kojoj nikoga nije bilo, čitali smo, meditirali i pustili da nas mir inspiriše. 

Naš ljetnjkovac je na prostoru gdje oko nas u blizini nema skoro nikoga. Znači, bili smo nas dvoje i tišina, koju je narušavala samo pjesma zrikavaca i pokoji auto koji bi usput prošao.

Uspjela  sam da osjetim prostor  oko sebe, kao i sebe u prostoru. Prije nekoliko godina sam na istom mjestu osjetila da vrijeme ne postoji, nego da samo postoje momenti i  tako da sam duboko bila svjesna i svakog momenta sebe u tom prostoru. 

Osjećala sam takvo blaženstvo i ljubav da su mi suze same išle niz lice.  Nisu to bile suze tuge ili suze radosnice, nego suze svjesnosti postojanja i ljubavi prema sebi. Kroz mene je prolazilo osjećanje smisla  postojanja.

Šta je onda smisao života, šta je ljubav prema sebi? 

Ako uložimo malo truda za sebe i svoj  život onda ćemo to otkriti. Ali, to ne podrazumijeva ulagati svu pažnju i energiju u porodicu, u svoj posao i prosperitet, nego uložiti trud samo za ovo parče sebe i svog života, jer mi smo sami najvažniji sastojci svog života.

Tako meditirajući i odmarajući postala sam svjesna koliko su trenutak života i trenutak smrti blizu. Kako su sastavni dio nas. Postala sam više svjesna da mi ne ostajemo ovdje zauvijek, da u svakom momentu možemo i da nestanemo. 

Odjednom sam osjetila da  sama činjenica da se ujutro probudimo je nešto specijalno. Ljudi se često ponašaju kao da se život podrazumjeva sam po sebi, i da se nikada neće završiti i kao da smo besmrtni.

Mi u stvari nismo ni svjesni svoje smrtnosti.  Pa zar nije divno kada se ujutro probudimo. Znate li koliko  njih se na žalost nije probudilo ovo jutro?

Svi želimo dug i sretan život, a trošimo puno energije na površne stvari, kao da ćemo zauvijek biti tu, a ne za samo momenat postojanja.

Kada bismo bili svjesni svoje smrtnosti, ne bismo trošili vrijeme na bespotrebna dokazivanja kako nam je dobro, kako nam je život perfektan i kako smo postigli jako puno u životu. Ne bismo trošili vrijeme na svađe i bespotrebne borbe ili na želju da nam se život sastoji samo od toga da nam bude lijepo.  To je utakmica koja iscrpljuje i to nije ljubav prema sebi.

Kada bismo bili svjesni svoje smrtnosti ne bi radili ništa drugo nego ono što je potrebno samo nama, našem tijelu. A to je balans u prostoru i momentu. 

Moja djeca i moj muž me gledaju malo poprijeko i sa malom ljutnjom kada počnem da  pričam o svojoj smrti i o mjestu gdje će se posuti moj pepeo. Većina ljudi se boji  smrti, a ona je u biti jedino što daje našem životu smisao, jer kroz pomisao na smrt postajemo  svjesni koliko volimo sebe i svoj život. Postajemo svjesni koliko stvari je u našem životu površno i kako težimo za nekom vizijom o sebi, a sebe pri tome zaboravljamo.

Onda postanemo svjesni da ljubav prema sebi nije cilj, nije nešto što treba ostvariti.  Ljubav prema sebi je dopuštanje nečega što je već odavno prisutno. To je dopuštanje da budemo mi sada u ovom momentu i tu na određenom mjestu.

Voljeti sebe, vjerovati sebi i poštovati sebe su na žalost postale u zadnje vrijeme površne fraze. 

Još prije 50 godina su ljudi slijepo govorili da vjeruju u Boga, a mi smo učeni da volimo i poštujemo prvo druge, pa onda sebe. Ali danas, pogotovo u zadnje vrijeme je  hit voljeti sebe, poštovati sebe i vjerovati sebi. Ako ne volimo sebe i sebi ne vjerujemo skoro pa da ne pripadamo ovom vremenu. 

Ali ako forsiramo bilo koju ljubav, to više nije ljubav nego prisila i poslije toga dolaze samo razočarenja i ljubomora da je to neko drugi bolje uspio, a mi ne. Ljubav prema sebi je postala nova utakmica koja se vodi  sa drugima i to je pogrešno.

Danas se puno duhovnjaka i filozofa bavi ovom fenomenom: ljubavlju prema sebi. Kako ne bismo znali šta je dan, ako ne znamo šta je noć, tako da koliko god sebe poštovali, voljeli i sebi vjerovali ne možemo to vidjeti i osjetiti bez drugih. Mi ne možemo samo sebe voljeti, to je narcisoidno.  Za ljubav, pažnju i vjeru potrebno je najmanje dvoje. Jedino na taj način to sve ima vrijednost. 

Kada bih ja poštovala samo svoje mišljenje i mislila da sam predivna osoba za sebe i kako svi trebaju da mi se dive to bi bilo jako bolesno. Koliko ćemo mi druge poštovati zavisi od našeg kvaliteta i koliko će nas drugi poštovati zavisi od njihovog kvaliteta.

U ljubavi prema sebi treba poštovati druge i to ne mora da bude samo zbog njihovih kvaliteta, nego i zbog našeg kvaliteta da smo mi  u stanju da poštujemo druge i ako su drugačiji od nas.

Ko sebe smatra tako savršenim i predivnim i gleda sve sa visine, svi njegovi pogledi su uprti na dole i nema mogućnosti daljeg napredka, nego na žalost samo ide na dole.

Ko poštuje, vjeruje i voli druge i gleda na tuđe kvalitete kao na nešto visoko njegovi pogledi su uvijek uprti na gore i taj uvijek napreduje. 

Stvar je u tome da smo mi svi koji se nalazimo na ovoj našoj predivnoj planeti, Majci Zemlji, smo samo u jednoj fazi učenja. Nalazimo se na mjestu odakle trebamo da se krećemo naviše u ovom svom životu, kroz ljubav prema sebi na pravi način.

Ako sebe volimo mi jednostavno treba da živimo!

Ne u smislu: porodica je moj život, ili posao je moj život, ili provodi i uživanja su moj život. Mi smo život! Mi koji postojimo takvi kakvi smo. Ja volim kako živim ovdje u Holandiji, a lijepo mi je i na Balkanu, ali to nisam ja i moj život. To je samo jedno životno okruženje.

Život koji nam je dat je važan, jer to je jedina stvar u cijelom kosmosu koja nam je poznata i koju sa sigurnošću možemo promjeniti. Ne trebamo čekati da nam neko drugi kreira naše uslove života i pustiti da nam od toga zavisi naš život.

Mi smo kuća za naš život i moramo se potruditi tu kuću održavati i voljeti u situaciji u kojoj se nalazimo i u momentu kojem živimo. 

A to parče života je toliko važno i komplikovano, da jedino ako ga objeručke prihvatimo može da postoji i da se voli.

Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje   djece i baka prekrasne djevočice Dunje.  U našoj zemlji sam stekla diplome prosvjetnog radnika: nastavnik našeg jezika i književnosti i nastavnik predškolskog vaspitanja.  U Holandiji sam stekla još dvije diplome Life Coach i Kognitivni Terapeut, čime se danas bavim.   Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella - Sretna Žena Magazina.   Od septembra 2016. dajem časove hrvatskog jezika na Holandskoj Poslovnoj AkademijiMoja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život"Pratite me na Facebook-u i Instagram-u za više riječi inspiracije i savjeta. Ukoliko želite kupiti moju knjigu "Život" ili se informisati za life coaching sesije putem Skype-a javite mi se na: vanja.beukelman@gmail.com ili u inbox moje Facebook stranice (Vanja-Lifecoach).

Mogli bi vam se svidjeti i ovi članci

0 komentari