Kako da se nosimo sa svojim emocijama tokom karantene?

U današnje vrijeme ne možemo da zaobiđemo Corona virus.  Sve se vrti oko virusa, mjera predrostožnosti i prilagođenog načina života....



U današnje vrijeme ne možemo da zaobiđemo Corona virus. Sve se vrti oko virusa, mjera predrostožnosti i prilagođenog načina života. Sve to ima poprilično negativan ton. Naravno, i ne može drugačije kada svaki dan dobivamo izvještaj koliko je preminulih i oboljelih od tog virusa. Ipak, sve ovo negativno ima i drugu stranu. 

Sada, kao da imamo svi jedan kolektivan godišnji gdje ne treba da nas grize savjest da ne idemo na neke zakazane sastanke ili dogovore. Odjednom smo dobili više vremena. 

U stvari, meni lično djeluje kao da se vrijeme na trenutak zaustavilo. Ja sam po prirodi neizliječivi optimista, pa i u najgorim životnim scenarijima vidim i ono pozitivno. U stvari uvijek mislim da kada se nešto desi što nisam željela ili očekivala ima i nekakav dublji razlog. Pa, tako i u ovoj čitavoj svjetskoj situaciji oko Corona virusa. 

Do sada je bilo pisano jako puno članaka i blogova, objavljivano jako puno You Tube videa, širom svijeta, o tome kako treba da se posvetimo sebi i nađemo sebe i svoj mir. Ali, sve smo to nekako  iskreno rečeno na pola radili, jer nas je tempo života pritiskao i na tu površnost  prisiljavao. A, sada, nas je ovaj virus primorao da se zaustavimo!

Sada prolazimo kroz razne faze.  Zamislite šta se desi kada brzi voz naglo zaustavite. Eh, baš tako se i nama svima to sada desilo.  Prvo smo se pridržali da ne padnemo, prije nego smo i postali svjesni šta se desilo. Kasnije smo se malo razabrali i vidjeli šta se dešava i gdje smo.I to je svako od nas preživljavao i preživljava  na svoj način.

Sada smo ušli u fazu da vidimo ko smo. Jesmo li mi ta organizacija za koju radimo, ili smo dio porodice kojoj pripadamo, ili smo neki svoj izgrađeni identitet? Mislim da je sada pravo vrijeme da se pitamo ko smo stvarno mi a šta je naše?

Naša je porodica, ali mi to nismo.
Naš je posao, ali mi to nismo.
Naša su materijalna dobra koja imamo, ali mi to nismo.

Ko sam ja?  Jedno je od velikih pitanja koje trebamo sebi sada postaviti. 

Mozda ne bismo trebali pitati ko smo, ali šta smo? Sve započinje s tobom tj. s nama. Počinjemo sa sobom. Ko sam ja?  Imamo ime, prošlost, veze sa drugim ljudima, obrazovanje i iskustva. Možda imate (ili ste imali) djecu ili roditelje. Ali, čini li to sve zajedno, ono što mi zovemo "Ja"? 

Ili  smo mi  onda naše misli? Mi imamo mišljenja. Imamo  sklonosti i svoje ideje ... zar ne? Immo svoju volju i radimo ono što želimo.  Ovdje se „razvijeni zapadni svijet“ zalaže i za našu slobodu izražavanja.  Ali, ako se sada zamislim o tome, otkrivam da slobodna volja, slobodne misli i ideje uopšte nisu tako slobodne.  Ovdje se sada mnogi  bore s tim ko su.  Ne mogu da se nađu u svojim kućama. Čak šta više grozno im je u njihovim kućama. Ili ne mogu da se nose s gužvom  i tako da ne nabrajam dalje. Prošle nedelje sam čula nekoga kako kaže: 

Ko smo mi, nikada ne možemo reći sa sigurnošću, jer je istina o nama  uvijek različita zbog našeg ličnog rasta. Baš sada se radi o tome ko si ti!


To mi se baš svidjelo.

Biti sami u pokretu i rastu

Svako ima sliku o sebi. To se često odnosi na ulogu koju igramo u odnosu na druge ili društvo. Ja sam supruga,  majka, baka, samostalni obrtnik na socijalnom i kulturnom polju… Ali, to su samo dijelovi mene, a mnoge od tih uloga koje ispunjavam također se mijenjaju tokom mog života. Ne mogu da se  identificiram sa tim ulogama. Ja sam  više od toga, ali šta je to tačno?

Ko sam ja u suštini?

Kroz lični rast prolazimo kroz razne faze. Prepuštamo se staroj boli ili vjerovanju i tako približavajući se svojoj srži, svojoj duši, svom  "Ja".

Riječ suština potiče i od latinskog: essentia, od "esse" - biti. 

Mislim da ko smo mi je u stvari samo u tome - BITI! Možda neka čista ljubav i svjetlost. Svako ima svoju suštinsku ljubav, svjetlinu i boju. Vjerujem da kada bi svi pustili to naše "biti" i da naša čista  svjetlost zasja, svi zajedno bi dali bijelo svjetlo.

Doći do svog jezgra

Ali kako doći do te srži čiste svjetlosti, svog suštinskog "Ja"?  Opet se moramo vratiti na naš proces rasta. Pogledajmo kakvu vrstu tuge, straha, ljutnje ili verovanja nam smetaju. Često je to bol koju smo dobili još u mladosti. U svom odgoju i u školi učili su nas kako se treba ponašati, ali to nije bilo uvijek onako kako smo to željeli i duboko u sebi osjećali. Ovo će nas izvući iz našeg jezgra, smještajući vjerovanja i emocije između našeg čistog biti  čiste svjetlosti i načina na koji se na kraju ponašamo.

Ispravljanje starih emocija

Da bismo došli do srži, važno je vidjeti kako se možemo prepustiti tim starim emocijama koje nas pokreću iznova i iznova. Za mene je jedna od najvažnijih stvari u tome znati osjetiti i prepoznati staru bol.  Tada, ako imamo tu emociju i počnemo osjećati odakle je emocija nastala, onog trenutka kada nam to bude jasno možemo to osjetiti  i prepustiti se tome, te tako time i upravljati.  Primijetićete da ste malo bliži svojoj suštini. Ako ovo naučimo  dajemo više prostora svojim emocijama, svojim stvarnim bojama i svom BITI.

Prepustiti se vjerovanjima

Također, tokom života stičemo mnoštvo ideja i uverenja. O tome kako se nešto čuje, kako nešto funkcionira, ili kako bi se trebalo ponašati. Te ideje prihvatamo kao dijete. One postaju naše ideje kroz iskustva koja smo imali u životu. Ponovo je važno da istražimo svoja vjerovanja. Jesu li te ideje vlastite, odgovara li mi ko sam trenutno? Ako ne, pustimo to.

Osjetimo ko smo

Na kraju, mislim da je vrlo važno da uvijek osjetimo ili osjećamo to nešto dobro za nas. Naše tijelo zna najčešće prije nas šta je dobro za nas, jer je naše tijelo u jako bliskoj vezi sa našem BITI. Samo smo mi naučeni da negiramo sopstveno tijelo i sebe. Mi duboko u sebi znamo ko smo.  

Naše tijelo je naš život trenutno ovdje na ovoj zemlji i tu su svi putokazi, sve boje, ljubavi i bit..

Dakle, osjetimo da li nam nešto odgovara ili ne. Kako se osjećamo prema nama? Kada to saznamo, znat ćemo ko smo mi. Šta je naše BITI.

Ja sam lično zahvalna da sada imam vremena da otkrivam svaki dan iznova svoje BITI, tj. ko sam.

Piše: Vanja Beukelman Pavlović, life coach i kognitivni terapeut, autorica knjige "Život"

Rođena sam u Tuzli. Živim više od dvadeset godina u Holandiji.  Majka sam troje djece i baka prekrasnih unuka, Dunye i Ilaya.  U Bosni sam stekla diplome prosvjetnog radnika: nastavnika jezika i književnosti i nastavnika predškolskog vaspitanja.  U Holandiji sam stekla još dvije diplome: Life Coach i Kognitivni Terapeut, čime se danas bavim.   Pored toga sam stalna kolumnistica i stručna saradnica Arabella - Sretna Žena Magazina.   Od septembra 2016. dajem časove hrvatskog jezika na Holandskoj Poslovnoj Akademiji i vodim talk show "Priče Za Stolom", motivacijske govore i radionice, u centru za razvoj i povezivanje"Olea", kojeg sam osnovala 2019. Moja dosadašnja znanja i iskustva dijelom sam objedinila u svojoj knjizi "Život"Pratite me na Facebook-u i Instagram-u za više riječi inspiracije i savjeta. Ukoliko želite kupiti moju knjigu "Život" ili se informisati za life coaching sesije putem Skype-a javite mi se na: vanja.beukelman@gmail.com ili u inbox moje Facebook stranice (Vanja-Lifecoach)

DRUGIMA SE SVIDJELO I...

0 komentari

Napomena:

Sadržaj na ovom magazinu je informativnog i motivacijskog karaktera. Namjera nam je da upoznamo čitatelje sa različitim pravcima nove sociološke misli, pozitivne pishologije i duhovnosti. Sadržaj u ovom tekstu nije zamjena za stručni medicinski savjet - ukoliko imate ozbiljnih psiholoških problema, obratite se liječniku i/li psihoterapeutu.