Kako nam mindfulness praksa može pomoći u donošenju odluka
13:47
Mogu li nas ljudi razočarati? Ili mi razočaramo sami sebe i prebacimo odgovornost na druge. Izdamo sebe.
Razmišljam o ponuđenom. Važem. Glava kaže da. To je sasvim prihvatljivo. Onaj unutarnji osjećaj vrišti neeee. Konzultiram se. Dobijem potvrdan odgovor da, da, to je to. Naravno, konzultiram se s osobama za koje podsvjesno znam da će mi potvrditi ono što je moja glava rekla i dati još koji “dobar” razlog koji potvrđuje odluku. Onaj osjećaj unutar mene i dalje je prisutan, intenzivan. Ignoriram ga. Ignoriram i misli koje su povezane s njim, a govore mi zašto to nije dobro za mene.
Pristajem. Nisam mirna. Stalno mi se negdje onako poput sjene vuče sumnja. Ne radujem se, ali ne preispitujem svoju odluku. Ne može moja glava biti u krivu. Odbijam primijetiti osjećaj. Oprezna sam sa zadovoljstvom i veseljem koje ta odluka donosi. U biti ga nema. Primjećujem da sam planove koje sam imala prije ponude stavila na čekanje. Dobri su. Guraju me prema naprijed. Ka ostvarenju. Ponuda me uljuljala. Uljuljala u poznatu sigurnost u kojoj sam bila i do sada, a iz koje sam se željela maknuti.
Poruka kao znak
Dolazi poruka. Znaš ipak je nešto iskrsnulo i ja moram povući ponudu. Čitam i cijeli niz osjećaja u meni. Sjednem i po prvi put osjećam. Ne mislim. Osjećam olakšanje, osjećam tugu, ljutnju, izdaju, bol, radost. Sve u jednom. Ne dopuštam glavi i mislima da krenu raditi svoje. Osjećam svoje tijelo i što mi ono govori. Krupne tople suze kotrljaju mi se niz lice. Emocije su uzburkane, pojačane. Potrebno mi je vrijeme da ih primijetim i otpustim.
Olakšanje jer je odluka koja je donesena napravljena umjesto mene. Tuga zbog načina na koji je priopćena mi ta odluka. Ljutnja jer sam smatrala naš odnos prisnijim negoli ta druga osoba. Izdaja. Izdala sam sebe, onaj svoj unutarnji glas nisam slušala. Bol ponovo je vezana za mene, razočarala sam sebe, nisam se slušala. Radost jer sam bila u stanju sve to primijetiti, mirno odgovoriti i ne okriviti osobu za povučenu namjeru.
Ne može me čovjek razočarati. Ne mogu ni ja razočarati samu sebe. Mogu preuzeti odgovornost za svoje misli, svoje odluke, svoje reakcije. Svoje emocije. Za sve ono što želim vidjeti i sve ono što ne želim vidjeti. Ono čemu ja dajem značaj na određeni način u određenom trenutku jer mi tada tako koristi.
Richard Davidson, jedan od pionira istraživanja mindfulnessa, rekao je:
„Naš mozak se neprestano mijenja, htjeli mi to ili ne.“
Za njega je mindfulness:
„preuzimanje odgovornosti za upravljanje vlastitim umom.“
Kada preuzmemo odgovornost za upravljanje našim umom, on gubi snagu. Misli se utišavaju i dajemo sebi priliku osjetiti svoje tijelo. Primijetiti osjećaje i senzacije. Promotriti ih. Ne reagirati iz njih. Za to treba strpljenja, vremena i hrabrosti. Odlučiti se na novi način živjeti svoj život gdje je odgovornost u potpunosti u našim rukama.
Mindfulness ili svjesnost je stil života koji njeguje stav promatrača. Mijenja nas. Bolji smo prema sebi i prema drugima. Nježniji. Ovaj svijet danas treba ljubavi, nježnosti i suosjećanja. Da ih pružimo sebi i drugima.
Pogledajte video:
0 komentari