Search here...
TOP
psihologija Savjeti Psihologa

Da li su optimistični ljudi uistinu sretniji u životu

ž

Postoje debate u psihologiji i nauci koje se vode non-stop i koje su uvek aktuelne. Jedna od njih je čuveno pitanje: ”Da li je vaša čaša polupuna ili poluprazna?”, aludirajući na to da li ste pesimista ili optimista i da li je bolje biti na jednoj odnosno na drugoj strani. Konačnog odgovora nema, a ja ću u tekstu predstaviti neke činjenične stvari, a na nama je, kao i uvek, kojim ćemo putem krenuti.

Optimizam, generalno govoreći, predstavlja predispoziciju osobe za pozitivan stav prema budućnosti, a najčešće se povezuje sa pozitivnim raspoloženjem, visokim postignućem, efikasnijim načinom suočavanjem sa problemima. Kada smo optimistični, motivisaniji smo da obavljamo dnevne zadatke i da unapređujemo sebe.

Jedan istraživač je sproveo istraživanje u kome su ispitanici odgovarali na pitanja o mogućnosti da im se dese neprijatni životni događaji u većoj meri nego prosečnoj osobi, a pokazao je da većina ispitanika smatra da će im budućnosti doneti više pozitivnih i manje negativnih događaja.

Većina ispitanika je takođe verovala da je manje verovatnoća da će im se dogoditi neki od neprijatnih životnih događaja. Budućnost kao takvu ne možemo poznavati, ali ovo uverenje ili kako često nazivamo u psihologiji nerealni optimizam (jer nije baziran na činjenicama realnosti) imaju ipak udela u održavanju mentalnog zdravlja čoveka, pre svega suočavanje sa nekim hroničnim bolestima, kancerima, suočavanje sa nekontrolabilnim životnim situacijama.

Ova vrsta fenomena kojoj je sklona ljudska psiha, deluje kao protektivni faktor. Međutim, ista ova vrsta optimizma, može dovesti i osobu do zanemarivanja na primer svog zdravlja (zašto da idem kod lekara, neće mene pogoditi bolest?!)

S druge strane, istraživanja ukazuju da su umereno depresivni ljudi skloni da realnije opažaju stvarnost. Realnije opažanje stvarnosti bez idealizacija nekada vodi u razočarenje, možda u sopstvene ideale, u druge, u život generalno, ali s druge strane, može biti i motivaciono.

Određen stepen nezadovoljstva može nas uvesti u pojačanu motivaciiju i realnije prihvatanje sebe i drugih. Zamislite čoveka koji je uvek svim zadovoljan i sve je ispunio. To je jednako kao i da ništa nije ostvario i vodi u dosadu i apatiju.

Pa na kojoj strani biti? Moje lično mišljenje je da svaki ekstremizam vodi u odluke koje nisu dobre po nas i uvodi nas u jednostranost, u rigidnost, iako dok smo na nekom od ovih polova, mislimo da smo zapravo fleksibilni.

Najefikasniji pristup, koji savetujem i svojim klijentima, jeste onaj u kome mogu da budu posmatrači onoga što im se dešava sa jedne tačke svog uma i da shodno tome stave na papir činjenice koje su racionalne (npr. šanse za izlečenje su 50 posto) i da shodno tim činjenicama sagledavaju i ono što je loše, ali i dobro po njih.

Činjenica je da ste na primer raskinuli vezu sa nekim, loše je što patite, ali ono što jeste dobro, da imate šansu da upoznate neke nove ljude sa kojima možete ostvariti uspešniju i kvalitetniju vezu ili što steizašli iz nekog odnosa u kome ste ostajući mučili sebe.

Šta ima dobro u smrti ili gubitku nekoga? U ovom slučaju, sagledavamo šta je smrt, uticaji kakav je neko ostavio na nas i prihvatanje onoga što je neizbežno. Rad na gubitku se u suštini sastoji u radu na duhovnom sagledavanju sebe i života i smrti uopšte i bez toga nema pravog ”preboljevanja”. Verujte u dobro, ali nemojte zanemariti stvaran život oko vas!

O Autoru

«

»

Leave a Comment